Našice (madžarski Nasic, njemački Naschitz), grad u istočnoj Slavoniji, 51 km jugozapadno od Osijeka; 7307 st. (2021). Leži u sjevernom podnožju Krndije, na 157 m apsolutne visine, uz cestu i željezničku prugu Varaždin–Virovitica–Našice–Osijek. Ranogotička franjevačka župna crkva sv. Antuna Padovanskog iz 1373 (obnovljena i barokizirana 1707) sa samostanom i zvonikom (45 m); dvorci obitelji Pejačević: kasnobarokni iz 1811 (zavičajni muzej osnovan 1974) s prostranim engleskim parkom te klasicistički iz 1909; ruševine srednjovjekovnoga samostana klarisa. Neogotičku kapelu Uzašašća Gospodnjega s kriptom Pejačevića gradio je H. Bollé (1881); uz nju se nalazi grob skladateljice D. Pejačević (na grobu je njezino poprsje, rad srpskoga kipara Đorđa Jovanovića, 1906). Kolonija umjetničke keramike Hinko Juhn (od 1978). Rodno mjesto slikara I. Kršnjavoga, hrvatskoga bana T. Pejačevića i dr. Metalna, prehrambena, tekstilna, cementna, drvna industrija; kamenolom vapnenca i lapora. Tiskarstvo. U blizini ribnjaci (1500 ha). – Područje našičkoga kraja bilo je naseljeno već u prapovijesti, a u rimsko se doba ondje nalazilo naselje Stravianae. Našice se u povijesnim izvorima prvi put spominju u ispravi kralja Andrije II. Arpadovića iz 1229., pod imenom Nekche. Prvi poznati vlasnik našičkoga posjeda bio je ban Slavonije Jula (Gula, Gyula) Šikloški iz ugarskoga plemena Aba, koji je 1230. dio svojega posjeda s trgovištem Našice poklonio templarima. God. 1240. Julin je dio našičkoga posjeda herceg Koloman darovao svojem odgojitelju i peharniku Dimitriju I. iz plemena Aba. Potkraj XIII. st. ondje su franjevci sagradili crkvu i samostan sv. Antuna Padovanskoga. God. 1310. hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert templarski je dio našičkoga posjeda darovnicom predao unuku Dimitrija I. Aleksandru II., koji je 1312. kraljevskom darovnicom stekao i obližnji posjed templara Sveti Martin uz pravo da ondje sagradi utvrdu (castrum). Kada su 1315. odredbom pape Klementa V. posjedi templara bili predani ivanovcima, kraljevske darovnice izgubile su vrijednost pa je pleme Aba moralo ivanovcima prepustiti templarski dio našičkoga posjeda, kao i obližnji posjed Sveti Martin. Dio našičkoga posjeda koji je trajno bio u posjedu plemena Aba oduzeo je početkom XV. st. od Žigmunda Našičkoga hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburgovac te ga, zajedno s utvrdom (castrum) i trgovištem (oppidum), 1403. darovao Davidu Lackoviću de Szant, a zatim 1407. obitelji Gorjanski, koja ga je zadržala do svojeg izumrća 1481. God. 1408. prvi se put spominje grad Našice (civitas Nekche); u srednjovjekovnim spisima naziva se Nolko, Nolche, Negko i Nešice. Od 1491. posjed je pripadao Ivanišu Korvinu, a nakon njegove smrti (1504), zajedno s našičkim gradom, pripao je Lovri Iločkomu. Kako je obitelj Iločki 1524. ostala bez muških nasljednika, posjed je pripao kralju Ladislavu II. Jageloviću. Osmanska vojska osvojila je grad Našice 1532., a našičku utvrdu 1541. Pod osmanskom vlašću Našice su bile sjedište nahije. Pošto je 1687. kršćanska vojska oslobodila posjed Našice, on je odlukom Caraffine komisije (1702) bio dodijeljen Johannu Ferdinandu Kybu, nakon čije ga je pogibije 1703. dobila grofica Katarina Caraffa. God. 1708. našičko vlastelinstvo bilo je stavljeno pod upravu Dvorske komore, a 1723. darovano je knezu Franji Antunu Lampergu, koji ga je 1726. prodao generalu podmaršalu i grofu Antunu Oduyeru. God. 1734. otkupili su ga grofovi Josip i Ignatz Pejačević, čiji su potomci ostali njegovi vlasnici do kraja II. svjetskoga rata. Obitelj Pejačević otvorila je 1778. u svojem dvorcu osnovnu školu. Ondje su živjela i dva hrvatska bana, Ladislav (1880–83) i Teodor Pejačević (1903–07). Potkraj XIX. st. Našice su bile sjedište kotara, a tada je izgrađena i željeznička pruga. Nakon podjele Kraljevine SHS na oblasti (1922) Našice su bile u sastavu Osječke oblasti, a 1931. postale su sjedištem istoimenoga kotara u Savskoj banovini. Za vrijeme Domovinskoga rata prilikom zaposjedanja vojarne u Našicama (21. IX. 1991) oštećeni su franjevački samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga.
