mundski jezici (muṇḍa, stari naziv kol), jezična skupina iz austroazijske porodice jezika. Govore se u više enklava u središnjim i ist. dijelovima Indije. Jezični su izraz najstarijega sloja stanovništva Indije, gdje su bili prisutni prije dolaska govornika dravidskih, a potom i indoarijskih jezika. Mundski su jezici ostavili traga u indoarijskim i dravidskim jezicima, a ti su potom u konvergencijskim procesima ostavili snažan trag u njima. Danas mundskim jezicima govori oko 12 mil. ljudi, ugl. plemenskoga stanovništva. Aglutinativnog su tipa i dijele se na sjevernu (ravnjak Chota Nagpur, države Jharkhand, Zapadni Bengal, Orissa) i južnu skupinu (središnja Orissa, uz granicu s Andhra Pradeshom). Sjev. skupina obuhvaća 90% govornika svih mundskih jezika. Klasifikacija njih dvadesetak nije do kraja pouzdana. Brojem govornika i lingvističkom istraženošću ističe se nekoliko jezika iz khervarske podskupine sjev. skupine: to su santalski (više od 6 mil. govornika), mundarski i ho. Iz juž. skupine najpoznatiji su jezici sora i gadaba. Ni jedan od mundskih jezika nije standardiziran; rječnici postoje za santalski, mundarski i jezik sora. Znatan dio santalske i mundarske usmene književnosti zapisan je i objavljen. Mundski jezici zapisuju se najčešće na devanagarskom i bengalskom pismu te na latinici, ali i na orijskom i teluškom pismu. Ističu se visokim stupnjem vokalske harmonije, razlikuju tri broja (jedninu, dvojinu i množinu) i dva roda (živo – neživo) te velik broj osobnih zamjenica. Postoji ambivalentnost u vrstama riječi, reduplikacija je česta morfološka pojava. Nema jasne granice između morfologije i sintakse. Brojčani je sustav vigezimalan (osnova 20). Brojem govornika mali su mundski jezici u fazi odumiranja, a budućnost je ostalih nepredvidiva, s obzirom na snažne procese konvergencije na području njihove najveće koncentracije, gdje se u svakodnevnoj uporabi križaju dominantni hindski, sa svojim sadarskim/sadanskim dijalektom, te različiti mundski i plemenski dravidski jezici.
