Muka, Arnošt, lužičkosrpski jezikoslovac, etnograf i pjesnik (Wulki Wosyk, njem. Grosshänchen, 10. III. 1854 – Budyšin, njem. Bautzen, 10. X. 1932). Nakon studija teologije, klasične filologije i slavistike u Leipzigu radio kao gimnazijski profesor u Žitavi (Zitttau) i Budyšinu; bio jedan od inicijatora mladosrpskoga pokreta, suradnik Maćice Serbske, urednik Časopisa Maćicy Serbskeje (38 godina), osnivač i urednik časopisa Lipa Serbska i Łužica te edicija Serbska dźiwadłowa zbĕrka i Serbska ludowa knihownja. Prikupljao i proučavao spomenike starije lužičkosrpske pismenosti (Jakubičin prijevod Novoga zavjeta iz 1548., Brancelovi rukopisi i dr.) te skupio bogatu etnografsku građu za svoju Statistiku łužiskich Serbow (1884–86). Izdavao i novije sorabiste (npr. Handrija Zejlera). Kao sorabist istaknuo se Povijesnom i poredbenom fonologijom i morfologijom donjolužičkoga jezika (Historische und vergleichende Laut- und Formenlehre der niedersorbischen Sprache, 1891) i Rječnikom donjolužičkoga jezika i njegovih dijalekata (Słownik dolnoserbskeje rĕcy a jeje narĕcov, I–III, 1911–28).
