Monroeva doktrina [mənrọu'~], naziv za izolacionističku vanjskopolitičku doktrinu i politiku SAD-a što ju je 2. XII. 1823. u godišnjem obraćanju američkom kongresu proglasio predsjednik J. Monroe. U oblikovanju i primjeni te doktrine uz Monroea je najaktivnije sudjelovao njegov državni tajnik za vanjske poslove J. Q. Adams. SAD se uzdržava od bilo kakva miješanja u politiku i prilike europskih država, a neprijateljskim činom smatrat će svaki kolonizatorski, ekspanzionistički ili intervencionistički pokušaj neameričkih država na američkim kontinentima. U doba nastanka ta je politika ponajprije bila usmjerena protiv intervencionističkih namjera Svete alijanse prema osamostaljenim španjolskim i portugalskim kolonijama u Južnoj Americi i rastućega britanskog utjecaja u toj regiji, koju je SAD počeo držati svojom zonom, te protiv ruskog širenja na zapadnoj obali SAD-a (poluotok Aljaska). Potkraj XIX. i na početku XX. st. doktrina se pretvorila u imperijalističko širenje SAD-a na prostore Sjeverne i Srednje Amerike. Izražena krilaticom »Amerika Amerikancima«, dobila je i jako nacionalno obilježje. Na osnovi Monroeve doktrine, SAD je zahtijevao povlačenje intervencionističkih postrojba Napoleona III. iz Meksika i inzistirao na pravu isključive kontrole nad gradnjom Panamskoga kanala. Predsjednik Th. Roosevelt uključio je u Monroevu doktrinu i načelo tzv. preventivne akcije, čime je SAD postao svojevrsni hegemon zapadne polutke. U tom smislu SAD je intervenirao u Santo Domingu 1905. i 1916. te poduzeo niz drugih akcija u srednjoameričkom prostoru. Svojim sudjelovanjem u I. i II. svjetskom ratu, a osobito ulaskom u UN, SAD je napustio Monroevu doktrinu. Svojevrstan produžetak te doktrine potonje su vojne intervencije na Kubi (1962) i Grenadi (1983).
