Mlinarec, Drago, hrvatski pop i rock-pjevač, skladatelj, glazbenik i producent (Zagreb, 14. XII. 1942). Jedan od pionira popa i rocka u Hrvatskoj, karijeru počinje 1962. u sastavu Jutarnje zvijezde. U ljeto 1966. osnovao je Grupu 220 u kojoj pjeva, sklada te svira gitaru i usnu harmoniku. Singl »Osmijeh« te skupine prva je važna hrvatska rock-skladba, a album Naši dani (1968) pionirsko ostvarenje hrvatske i jugoslavenske rock-diskografije, nadahnuto dominantnim glazbenim strujanjima (američkom flower power estetikom i britanskom beat-glazbom). Taj album ujedno je i početna točka Mlinarčeve samostalne karijere, koja je započela albumom A ti se ne daj (1971). Iznimnim skladbama poput »Izgleda ostat ćeš sam«, »Srebri se mraz« te obnovljenom verzijom teme »Grad« (iz opusa Grupe 220) postavio je temelje hrvatskoga kantautorskog rocka, a na idućim ostvarenjima proširio njegove izražajne mogućnosti. Kombinirajući kantautorski format i progresivni rock, Pjesme s planine (1972) jedan je od najambicioznijih albuma dotadašnje hrvatske rock-glazbe. Skupini važnih ostvarenja pripada i Rođenje (1975), koje sadrži četrnaestominutnu temu »Helena lijepa i ja u kiši«, mnogo utjecaja Boba Dylana i Neila Younga (»Kule od riječi«) te uglazbljenje pjesme »Jur nijedna na svit vila« Hanibala Lucića. Komunikativnijim albumima snimljenima do kraja 1970-ih (Negdje postoji netko, Sve je u redu, Tako lako) učvrstio je ugled među kritičarima, proširivši popularnost radiofoničnim skladbama »Caracas«, »Mora da sam bio mlad«, »Svi sve znaju« i dr. Na retrospektivnom projektu Sabrano 1980. iznova je snimio vlastite starije pjesme. Nakon sedmoga, slabije ocijenjenog albuma Pomaknuto (1983) njegove su autorske aktivnosti prorijeđene te je skladao i objavio tek jedan album ambijentalne glazbe (Analog, 1994). Sudjelovao je 1986. u novovalnom sastavu Le Cinema.
Od početka 1970-ih Mlinarčeva karijera djelomično se odvija i u kazalištu. Surađivao je u predstavi Macbeth (redatelj Georgij Paro, 1973) zagrebačkoga Dramskoga kazališta »Gavella« (izvedbom Shakespeareova soneta »Sit svega toga«), potom u dramskome kolažu Gospođe Glembajeve sarajevskoga Narodnoga pozorišta te u predstavi Pozdravi (Eugène Ionesco) u Teatru &TD. Skladao je glazbu za predstave Hvarkinja Martina Benetovića (1973), Robinja Hanibala Lucića (1974), Kako je Odisej susreo Kiklopa Marina Carića (1976), koji je sve tri i režirao, Povratak Arlechina (redateljica Ivica Boban, 1976) i dr. Pisao je glazbu za radijske drame, dokumentarne i igrane filmove: Protest (1967) i Tri sata za ljubav (1968) redatelja Fadila Hadžića, Blagajnica hoće ići na more (2000) Dalibora Matanića, Tri priče o nespavanju (2008) Tomislava Radića i dr.
Njegove probrane pjesme okupljene su na albumu Krhotine (2005), a studijska ostvarenja na opsežnome retrospektivnom CD-izdanju Kolekcija (2011), odnosno The Ultimate Collection (2007), koji uključuje i rad s Grupom 220. Dobitnik je nagrade Porin za životno djelo (2005).
