Milanski edikt, proglas kojim je Konstantin I. Veliki 15. VI. 313. u Nikomediji izjednačio kršćanstvo s drugim religijama u Carstvu; time je bilo završeno doba progona kršćana. Proglas proklamira zajedničku vjersku politiku oko koje su se u veljači 313. u Milanu sporazumjeli Konstantin I. Veliki, vladar zapadnoga dijela Rimskoga Carstva, i Licinije, vladar istočnoga dijela Carstva. Iako se na Zapadu, nakon abdikacije cara Dioklecijana 305. i dolaska na vlast Konstancija I., oca Konstantina I. Velikoga, kršćanstvo u praksi toleriralo, na Istoku su progoni kršćana nastavljeni sve do 311., kada je car Galerije na samrti objavio edikt o toleranciji. Dogovor Konstantina i Licinija nije se odnosio samo na provedbu Galerijeva edikta nego i na njegovo proširenje. Kršćanima cijeloga Rimskoga Carstva bila je zajamčena sloboda vjeroispovijesti, kao i sljedbenicima poganskih kultova, jamčilo im se hitno vraćanje konfisciranih dobara, čak i ako ih je država prodala ili poklonila privatnim osobama, a ako to nije bilo moguće, jamčila im se naknada iz carske blagajne. Kršćani su od tada bili oslobođeni pravne nesigurnosti, a njihova vjeroispovijest nije više bila superstitio ili religio illicita, nego je izjednačena s drugim kultovima po državnopravno izrečenoj toleranciji.
