Mendelssohn [mε'ndəlszo:n], Felix (puno ime Jakob Ludwig Felix Mendelssohn Bartholdy), njemački skladatelj, pijanist i dirigent (Hamburg, 3. II. 1809 – Leipzig, 4. XI. 1847). Unuk filozofa Mosesa Mendelssohna. Učio glasovir (Ludwig Berger), teoriju glazbe i kompoziciju (C. F. Zelter) te violinu i violu u Berlinu. Zarana očitovao iznimnu glazbenu darovitost, započeo karijeru kao skladatelj (prvu simfoniju skladao kao 14-godišnjak, a popularnu uvertiru za Shakespeareov San ljetne noći kao 16-godišnjak), dirigent i pijanist, izvodeći vlastita djela. Kao 20-godišnjak izveo 1829. s Pjevačkom akademijom Bachovu Muku po Mateju, izazvavši time renesansu njegove glazbe i umjetnosti u Njemačkoj i cijeloj Europi. Poduzeo je putovanja po Engleskoj i Škotskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj i Francuskoj. Godine 1833. zaposlio se u Düsseldorfu kao ravnatelj Donjorajnskoga glazbenog festivala, 1835. postao stalnim dirigentom poznatog orkestra Gewandhaus u Leipzigu, gdje je 1843. utemeljio Konzervatorij. Početkom 1840-ih stupio je u službu pruskoga kralja Fridrika Vilima IV. – Mendelssohnov opus obuhvaća djela za glasovir (sonate, capprici, fantazije, varijacije, preludiji, fuge), među kojima se posebno ističu Pjesme bez riječi (Lieder ohne Worte, 1830–45) i Ozbiljne varijacije (Variations sérieuses, 1841), komorna djela (7 gudačkih kvarteta, sonate za violinu, violu, violončelo i klarinet uz pratnju glasovira, gudački kvinteti, klavirski kvarteti, trija, klavirski sekstet, oktet i dr.), vokalnu glazbu (solo pjesme, dvopjevi, zborovi) te vokalno-instrumentalnu glazbu, gdje se posebno ističu oratoriji Paulus (1836) i Elias (1846). Manji i manje važan dio opusa obuhvaća nešto crkvene glazbe (psalmi, moteti i dr.), glazbe za orgulje (više od 20 preludija i fuga i dr.) i scenske glazbe (opera Camachov pir – Die Hochzeit des Camacho, komični igrokazi i scenska glazba za Antigonu, Racineovu Ataliju i, najpoznatija, za San ljetne noći). Najuspjeliji je dio Mendelssohnova opusa orkestralna glazba. Skladao je pet simfonija, od kojih se ističu treća Škotska simfonija i četvrta Talijanska simfonija, nadahnute sjevernjačkom melankolijom i vedrim talijanskim folklorom, a remek-djelo je ponajbolji violinski koncert cijeloga romantizma u e-molu. Mendelssohn je bio prototip glazbenog romantika lirične, elegične i melankolične naravi, čija glazba, međutim, očituje potpunu kontrolu formalne ravnoteže odajući izrazitu preglednost, jasnoću i eleganciju u izričaju, uz tek povremene blage prijelaze u salonsku sentimentalnost i dekorativnost. Smatra ga se jednim od najvećih skladatelja XIX. stoljeća (posebno se Mendelssohnov kult njeguje u Engleskoj), a priznate su i njegove osobite zasluge kao reproduktivnoga glazbenika, pedagoga i organizatora.
