Meillet [mεjε'], Antoine, francuski indoeuropeist i opći lingvist (Moulins, Allier, 11. XI. 1866 – Châteaumeillant, Cher, 6. VII. 1936). Učenik F. de Saussurea i njegov nasljednik, kao profesor, na École des Hautes Études (od 1891), a od 1906. i profesor na Collège de France. Osim temeljnoga klasičnog indoeuropeističkoga djela Uvod u poredbeno proučavanje indoeuropskih jezika (Introduction à l’étude comparative des langues indoeuropéennes, 1903) i metodološki usmjerenog djela Poredbena metoda u povijesnom jezikoslovlju (La Méthode comparative en linguistique historique, 1925), napisao je sintetička djela za glavne skupine indoeur. jezika: Nacrt poredbene gramatike klasičnog armenskoga (Esquisse d’une grammaire comparée de l’arménien classique, 1903), Staroarmenski osnovni priručnik (Altarmenisches Elementarbuch, 1913), Opće značajke germanskih jezika (Caractères généraux des langues germaniques, 1917), Praslavenski (Le Slave commun, 1924), Traktat poredbene gramatike klasičnih jezika (Traité de grammaire comparée des langues classiques, 1925., s J. Vendryèsom), Pregled povijesti grčkoga jezika (Aperçu d’une histoire de la langue grecque, 1930), Gramatika staroperzijskoga (Grammaire du vieux perse, 1932), Nacrt povijesti latinskoga jezika (Esquisse d’une histoire de la langue latine, 1933). U suradnji s A. Ernoutom objavio je kapitalni Etimološki rječnik latinskoga jezika (Dictionnaire étymologique de la langue latine, 1932). Njegovi teoretski članci, u kojima razvija tezu o tijesnoj vezi između društvene organizacije i sinkronijskoga funkcioniranja jezika te o vezi između jezičnih promjena i promjena društvenih strukturâ, okupljeni su u knjizi Povijesna lingvistika i opća lingvistika (Linguistique historique et linguistique générale, I–II, 1921–37). Jezične odnose i probleme onodobne Europe magistralno je analizirao u djelu Jezici nove Europe (Les Langues dans l’Europe nouvelle, 1918., 1928., u suradnji), a zajedno s M. Cohenom pokrenuo je i uredio djelo Jezici svijeta (Les Langues du monde, 1924.,²1952).
