Marijanski otoci ili Marijani (Mariana Islands [mæriæ'nə ại'lənds] ili Marianas [mæriæ'nəz]), mikronezijska skupina otoka u zapadnom dijelu Tihoga oceana, sjeverno od Karolinskih otoka i 2400 km istočno od Filipina; pripadaju SAD-u. Sastoje se od 15 glavnih otoka (Guam 549 km², Saipan 122 km², Tinian 101 km², Rota 83 km² i dr.); ukupno 1013 km² s 213 241 st. (2010). Pružaju se u luku od sjevera prema jugu na zapadnom rubu Marijanske brazde. Politički su podijeljeni na otok Guam, najjužniji, najveći i najnaseljeniji (159 358 st., 2010) te Sjevernomarijanske otoke (Northern Mariana Islands; 464 km² s 53 883 st., od toga oko 90% na Saipanu, 2010), koje čini 14 otoka i više otočića smještenih sjeverno od Guama u duljini od približno 720 km. Otoci su vulkanskog ili vulkansko‑koraljnoga podrijetla (vulkanizam je posljedica podvlačenja Pacifičke pod Filipinsku ploču u području Marijanske brazde). Aktivni su vulkani Agrihan (najviši vrh Marijanskih otoka, 965 m), Pagan, Anatahan (erupcija 2003) i dr. Klima je tropska oceanska (2000 do 4000 mm oborina godišnje, srednja temperatura 24 do 28 °C) s povremenim tajfunima. Stanovnici su domorodački narod Chamorro te doseljenici iz Azije (najviše je Filipinaca), SAD‑a i Oceanije. Uzgajaju se kokosova palma, šećerna trska, kava, krušno drvo, taro, manila‑konoplja, banane, ananas, riža. Stočarstvo (govedarstvo) i ribarstvo. Tekstilna i prehrambena industrija; turizam. – Otkrio ih je 1521. F. Magellan i nazvao ih Islas de los Ladrones (Lupeški otoci, Otoci lupeža). God. 1565. postali su španjolski posjed, a 1688. prozvani su Marijanskim otocima, prema udovici Filipa IV. God. 1898. Guam je prešao u vlast SAD-a, dok su 1899. ostali Marijanski otoci bili predani Njemačkoj. U I. svjetskom ratu zauzeli su ih Japanci. Nakon rata Marijanski otoci Versailleskim mirovnim ugovorom bili su 1919. stavljeni pod japansko skrbništvo, što je odobrila Liga naroda. Tijekom vojnih operacija protiv Japana u II. svjetskom ratu, Marijanski otoci su imali veliku stratešku važnost; američke snage osvojile su ih 1944. nakon teških borbi. Od tada su Marijanski otoci bili uporište za napade na Japan. Od 18. VII. 1947. postali su dio UN-ova Starateljskoga teritorija Pacifičkih otoka, pod upravom SAD-a. Nakon izraženih težnji za udruživanjem sa SAD-om (u lipnju 1975), 1. I. 1978. nastao je Savez Sjevernih Marijanskih otoka (uz izuzeće Guama), u uniji sa SAD-om (ostvarena je samouprava, dok je SAD zadržao nadzor nad obrambenom i sigurnosnom politikom). U studenome 1986. stanovništvu je omogućeno dobivanje američkog državljanstva. Status skrbničkog teritorija formalno je prestao UN-ovom odlukom od 22. XII. 1990.
