Malec, Ivo, hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog (Zagreb, 30. III. 1925 – Pariz, 14. VIII. 2019). Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (M. Cipra, F. Zaun) i na Pariškome konzervatoriju (O. Messiaen). Godine 1952–53. bio je direktor Opere u Rijeci. U Parizu je 1955. susreo P. Schaeffera, te započeo suradnju s Groupe de Recherches de Musique Concrète (Grupa za istraživanje konkretne glazbe, poslije Groupe de Recherches Musicales, GRM). Od 1972. do 1990. predavao je kompoziciju na Pariškome konzervatoriju. Nositelj je više francuskih nagrada i odlikovanja. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2012., ali ju nije prihvatio. – Malec je podjednako uspješan kao skladatelj akustičke i elektroakustičke glazbe. Njegov istančan osjećaj za instrumentalne boje iskazuju već Pokret u boji (1959) i Sigma (1963), obje za orkestar, te Minijature za Lewisa Carolla za komorni ansambl (1964). Profinjenim smislom za detalje u pjesničkome predlošku već je 1953. uglazbio pjesme R. Ivšića iz zbirke Tanke (Radovanove pjesme, za glas i klavir, 1953), što će se poslije odraziti u stalnom zanimanju za eksploataciju glasa, bez obzira na to je li riječ o izvanglazbenome sadržaju ili ne (npr. Mavena, konkretna glazba na tekst R. Ivšića, 1956; Kantata za nju – Cantate pour elle, za glas, harfu i vrpcu, 1966; Oral, za recitatora i orkestar, 1967; Dodécaméron, za 12 solističkih glasova, 1970; Vox, vocis, za 3 ženska glasa i instrumentalni ansambl, 1979). Najpoznatije su mu elektroakustičke skladbe Dahovi (1961), Luminétudes (1968), Bizarra (1972), Triola ili simfonija za mene samoga (Triola ou Symphonie pour moi-même, 1978), Week-end (1982), Artemisia (1991). Također je skladao i za glazbeno kazalište (balet Makete, 1957; scenski kolaž Victor Hugo – Jedan protiv svih, 1971).
