Maksimilijan I. Habsburški, njemački kralj i rimsko-njemački car (Bečko Novo Mjesto, 22. III. 1459 – Wels, Austrija, 12. I. 1519). Sin Fridrika III. (IV.). Ženidbom s Marijom, kćeri burgundskoga vojvode Karla Smjeloga, stekao je 1477. Burgundiju, zbog koje se poslije (osobito nakon Marijine smrti 1482) sukobio s francuskim kraljem Lujem XI. i njegovim nasljednicima pa je Burgundiju izgubio. Pošto je ugarska vojska 1485. osvojila Beč, Maksimilijan je uspio povratiti austrijsku prijestolnicu nakon smrti Matije Korvina (1490) te ujediniti sve habsburške zemlje. Pozicije na istoku dodatno je učvrstio Požunskim mirom (1491), sklopljenim s hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II. Jagelovićem, kojim je osigurao nasljedno pravo Habsburgovaca na ugarsku i hrvatsku krunu i naslov hrvatsko-ugarskog kralja. Godine 1486. uz očevu potporu bio je izabran u Frankfurtu za rimskoga kralja pa je iste godine bio okrunjen u Aachenu. Nakon očeve smrti (1493) postao je glavni nasljednik kuće Habsburga. Radi ostvarenja političkih planova u Burgundiji i Italiji još se dvaput ženio, najprije Anom Bretonskom (1489), a zatim Biancom Sforza (1493). Mirom u Senlisu (23. V. 1493), potpisanim nakon njegova pohoda na Francusku, Maksimilijan je ponovno stekao Burgundiju. Time je bila spriječena podjela burgundske Nizozemske, posjedovanje koje je Habsburgovcima osiguravalo veliku moć. Uskoro potom Maksimilijan se upleo u ratove koji su zahvatili veći dio Europe, a vodili su se uglavnom zbog Burgundije, Nizozemske i Italije. U tim je ratovima sklapao različite saveze (Cambraiska liga 1508; Sveta liga 1512; savez s Engleskom protiv Francuske 1513–15). Godine 1508. uzeo je, uz pristanak pape Julija II., naslov »izabranoga rimskog cara« isključivši prvi put papu iz krunidbene ceremonije. Otada su njemački kraljevi, odmah po svom izboru za kralja, uzimali carski naslov. – Maksimilijan je bio prisiljen njemačkim staležima činiti ustupke, kako bi od njih dobio potporu za mnogobrojne ratove. Na saboru u Wormsu 1495. pristao je da vrhovni sud u Carstvu ne bude više njegov Kraljevski dvorski sud, već Državni komorni sud, koji nije bio pod njegovim nadzorom. Potom je, na saboru u Augsburgu 1500., bila uspostavljena Državna vlada u koju su ulazili izborni kneževi i zastupnici gradova. Zbog zaključka sabora da će se ubirati poseban porez za vojsku, pobunili su se švicarski kantoni i u nizu pobjeda izvojevali svoju neovisnost (1499). Daleko više uspjeha imao je Maksimilijan u svojoj dinastičkoj politici. Habsburgovci su ženidbenim vezama postali najmoćnija europska dinastija. Dvostrukom bračnom vezom članova habsburške kuće s Jagelovićima, Maksimilijan je osigurao prava habsburške krune na istoku. Tim je savezom ujedno ojačao obrambenu snagu države u ratovima s Osmanlijama. Živeći na prijelazu dviju epoha, Maksimilijan je, po mišljenju suvremenih povjesničara, bio »posljednji vitez« koji je snivao o jedinstvenoj europskoj srednjovjekovnoj monarhiji. Stekao je široku humanističku naobrazbu, bio je kolekcionar i mecena (Petera Vischera st., A. Dürera, H. Burgkmaira i dr.). Pisao je književna, pjesnička i prozna djela (Weisskunig, 1514; Theuerdank, 1517. i skica Freydal), a sam je bio čestom temom književnih (Goethe, G. Freytag, A. Grün, G. Hauptmann) i likovnih djela (A. Dürer, A. de Predis, Joos van Cleve, L. Cranach, A. Rethel, M. Schwind).
