Maki Fumihiko, japanski arhitekt (Tokyo, 6. IX. 1928 – Tokyo, 6. VI. 2024). Završio je preddiplomski studij arhitekture na Sveučilištu u Tokyju 1952. kod Kenza Tangea, potom u SAD-u diplomirao na Umjetničkoj akademiji Cranbrook u Bloomfield Hillsu (Michigan) 1953. te na Harvardovu sveučilištu 1954. Predavao je 1956–63. na Sveučilištu Washington u Saint Louisu, gdje je 1960. projektirao umjetnički centar Steinberg Hall (ondje je 2006. također podigao Muzej umjetnosti Kemper i dvoranu Walker). U Japan se vratio oko 1960., ubrzo se pridruživši metabolističkomu pokretu, za čiji je manifest objavio eseje s Masatom Otakom te skovao središnji termin megastruktura. Sa suradnicima K. Tangea radio je na futuristički orijentiranom projektu Svjetske izložbe Expo u Osaki 1970. Vlastitu tvrtku osnovao je 1965.
Uz trajno zanimanje za nove tehnologije, svoje je decentne zgrade gradio od klasičnih materijala (metal, beton i staklo), ali i novih (eloksirani aluminij, nehrđajući čelik), nerijetko rabeći modularne sustave. Najdojmljivija ostvarenja podiže u Japanu, najviše u Tokyju, poput kompleksa zgrada Hillside Terrace (1969–92., Shibuya), s karakterističnim, suzdržanim, elegantnim oblicima. Transparentnim slojevima ondje stvara niz zajedničkih scena i krajolika unutar gustog urbanog tkiva, poput tek slučajno otkrivenih, intimnih dvorišta skrivenih usred zelenila, povezanih vijugavim prolazima. U Tokyju je također realizirao Međunarodnu školu sv. Marije (1971), Spiralnu zgradu (1985), spojivši komercijalne prostore (trgovine, restorane i dr.) s multifunkcionalnima (za modna događanja, koncerte, kazališne izvedbe), kongresni centar Nippon, zvan Makuhari Messe (1989., Chiba), golemu zgradu s velikim ekspanzivnim interijerima, Tokijsku sportsku dvoranu (1991. u Sendagayi), zgradu TV Asahi (2003) te Nacionalni institut za japanski jezik (2005). Ostvario je i Auditorium Toyoda (1960), glavnu zgradu i znamenitost Sveučilišta Nagoya, sportski centar u Osaki (1972), gdje ujedinjuje slojeve ravnina i prostora sa središnjom »ulicom« na nekoliko razina, naglašavajući, kao u mnogim svojim zgradama, dojam lakoće i transparentnosti, te Akvarij Okinawa Ocean Expo (1975–2002). Posve drukčijim stilom oblikovao je Sportsku dvoranu Fujisawa (1984), koja, tipično japanskim, složenim oblicima, pogotovo metalnog, lebdećega krova, nalikuje srednjovjekovnoj samurajskoj kacigi ili nekom kukcu. Modernistička promišljanja obogatio je elementima japanske arhitektonske tradicije, poput koncepta okua, prema kojem se slojevitost prostora stvara izvana prema unutra, prema sve privatnijim zonama (Muzej drevnog Izuma u prefekturi Shimane, 2006).
U SAD se vraćao više puta; izveo je Centar za umjetnost Yerba Buena u San Franciscu (1993), dogradnju za MIT Media Lab u Cambridgeu (2009), kao i druge važne narudžbe, poput nove zgrade sjedišta UN-a na newyorškome Manhattanu (2013), gdje se iste godine istaknuo staklenom uglovnicom (na adresi Astor Place 51) te osobito elegantnim staklenim tornjem, neboderom 4, na mjestu nekadašnjega Svjetskoga trgovačkog centra. Gradio je i u azijskim gradovima, u Singapuru kompleks gotovo identičnih zgrada u kampusu Politehnike (2006) i stambeni neboder Skyline @ Orchard Boulevard (2015) te zgradu Centra za kulturu i umjetnost Morski svijet (2017) u Shekouu (Shenzhen) u Kini. Prve europske projekte ostvario je u Düsseldorfu (2001. i 2006) i Baselu (Square 3 u Novartisovu kampusu, 2009). Kao dio razvojnoga projekta gradske četvrti King’s Cross u Londonu izveo je kampus Sveučilišta Aga Khan zajedno s kulturnim centrom (2018). Za istog je naručitelja prethodno projektirao ismailitski centar u Ottawi (2008), sakralnu zgradu modernističkih oblika, no dijelom s »čipkastim« krovom, i Muzej Aga Khan u Torontu 2014., također modernističku zgradu suzdržanih oblika. U Europi je izveo i Muzej Reinharda Ernsta u Wiesbadenu (2024) za zbirku apstraktne umjetnosti.
Vjeran modernističkomu stilu, spajao je arhitektonske estetike Istoka i Zapada, s posebnim »japanskim« osjećajem za mjerilo i detalje. Premda njegova arhitektura ne stremi spektakularnim oblicima, postojano je ostvarivao okruženja koja odgovaraju i nadopunjuju različite vrste ljudskih interakcija, držeći se svoje ideje »oblikovanja nezaboravnih scena«. Uz mnoga druga priznanja, dobio je 1993. Pritzkerovu nagradu.
