Machiavelli [makiavε'l:i], Niccolò, talijanski politički teoretičar i književnik (Firenca, 3. V. 1469 – Firenca, 21. VI. 1527). Humanistički odgojen, bio je i praktičar i izvorni mislilac. U službi Firentinske Republike (1498) bio je tajnik Druge kancelarije (za unutarnje i vanjske poslove i rat). Iako u politici nikada nije postao ličnost prvoga plana, bavljenje tim poslovima omogućilo mu je izravno upoznavanje ljudi, njihovih odnosa, problema rata i mira, sve to u doba kada se Firenca borila za republikanske slobode, a oko nje su propadale talijanske državice, Apeninski je pak poluotok postao bojnim poljem velikih sila. Machiavelli je sudjelovao u ratu protiv Pise, putovao u Francusku i Tirol, slijedio pokrete i uspon Cezara Borgije. Bila mu je povjerena i organizacija nove vojske iz naroda, koja je trebala isključiti pogubnu praksu plaćeničkih družina, no u tome nije postigao uspjeh. U Firenci su Medici ponovno bili na vlasti 1512., pa je Machiavelli izgubio službu, bio konfiniran, zatvoren i mučen. Od tada se posvetio uglavnom književnom radu. Novi gospodari povjerili su mu pisanje firentinske povijesti, što mu je otuđilo republikanske prijatelje, pa se druga republika nije koristila njegovim uslugama (1527). – Za prisilne političke neaktivnosti (1512–20) napisao je glavna djela. Poput mnogih suvremenika, i on je posegnuo za antičkim uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesansne epohe nadahnjivao se u prvom redu istinom o stvarima, a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. U političkoj zbilji tražio je unutrašnju zakonitost i tako uspostavio politiku kao autonomnu disciplinu utemeljenu na promatranju, iskustvu i osobnoj interpretaciji. U povijesti je otkrio pojedinca s njegovom krjepkom vrlinom, ali i strastima i egoizmom; državni organizam (republikanski ili monarhijski) kao autonoman sustav usmjeren dobru većine; političku praksu kojoj je viši cilj – interes države, kojemu je podvrgnuto sve, pa i religija. Svoje je misli najbriljantnije izložio u raspravi Vladar (Il Principe, 1513), u kojoj govori o potrebi čvrste, apsolutne monarhije, savjetuje kneza i zauzima se za jedinstvo Talijana protiv stranih osvajača. U djelu Razmatranja o prvoj dekadi Tita Livija (Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio, 1513–17) raspravlja o različitim oblicima države i kritizira rimsku Kuriju što sprječava ujedinjenje Italije, a nema snage da taj povijesni zadatak obavi sama. Rasprava O ratnom umijeću (Dell’arte della guerra, 1519–20) prvo je moderno djelo o vođenju ratova i organizaciji vojske. U Firentinskoj povijesti (Istorie fiorentine, 1520–25) nije donosio izvorne podatke, ali je dao nov pogled na zbivanja. Machiavelli je ostavio zanimljiva Pisma (Lettere), lirske, političke i satirične pjesme u tercinama (Capitoli), jednu novelu (Arkivrag Belfagor – Belfagor arcidiavolo, 1512–16), nedovršeni spjev (po ugledu na Apuleja) Zlatni magarac (L’Asino d’oro, oko 1517), Mandragolu (La Mandragola, vjerojatno 1518., tiskana 1524., a izvedena 1526), najbolju talijansku komediju XVI. st., u kojoj je dao izvrstan lik hipokritskoga redovnika i opisao trijumf beskrupulozne inteligencije nad glupošću, te Dijalog o našem jeziku (Dialogo intorno alla nostra lingua, oko 1518–20) u kojem zagovara onodobni firentinski. Machiavelli je postao poznat izvan granica domovine, a njegov je Vladar imao znatan utjecaj na mnogim apsolutističkim dvorovima. Protureformacija je napadala njegov nauk, a isusovci i protestantski pisci polemizirali su s njim, ali su pomalo prihvaćali teoriju o državnom probitku. Prosvjetitelji i romantici vidjeli su u njemu rodoljuba i demokrata koji je prikriveno razotkrivao apsolutizam. Po Machiavellijevu imenu nastao je pojam makijavelizam, kojim se pretežito označava beskrupuloznost u postizanju osobnih ili općih ciljeva.
