Lubitsch [lu:'bič], Ernst, njemačko-američki filmski redatelj (Berlin, 28. I. 1892 – Hollywood, 30. XI. 1947). Sin rusko-židovskog trgovca, od 1908. glumio u kabaretima, a od 1912. i na filmu gdje je od 1914. režirao. U Njemačkoj je najveće uspjehe postigao raskošnim pseudopovijesnim melodramama Gospođa Dubarry (Madame Dubarry, 1919) i Anna Boleyn (1920), te intimističkim i često satiričnim komedijama Princeza oštriga (Die Austernprinzessin, 1919), Lutka (Die Puppe, 1919), Brdska mačka (Die Bergkatze, 1921). Od 1923. u Hollywoodu, nastavio je režirati komedije: Bračni krug (The Marriage Circle, 1924), Zabranjeni raj (Forbidden Paradise, 1924), To je dakle Pariz (So This Is Paris, 1926). U tim je djelima, s radnjom u kozmopolitskim i aristokratskim europskim ambijentima, erotski provokativne sadržaje vješto uobličavao rafiniranim stilom (popularno nazvanim Lubitsch Touch) zasnovanim na ironičnim nijansama, inventivnim elipsama i dinamičnoj režiji. Takav postupak s lakoćom je prilagodio dolasku zvuka, kada je uz sofisticirane komedije (Nevolje u raju – Trouble in Paradise, 1932) režirao i mjuzikle operetnog ugođaja (Ljubavna parada – The Love Parade, 1929; Vesela udovica – The Merry Widow, 1934). Potkraj 1930-ih i početkom 1940-ih režirao je seriju remek-djela: Ninočka (Ninotchka, 1939), spoj romantične komedije i satire (na staljinizam), Trgovina iza ugla (The Shop Around the Corner, 1940), sentimentalna komedija, dok je antinacistička farsa Biti ili ne biti (To Be or Not to Be, 1942) ujedno i slojevit komentar odnosa iluzije i zbilje, s razradbom česta redateljeva motiva zabune oko identiteta dovedenom do vrhunca. Za doprinos filmskoj umjetnosti 1938. dobio je orden Legije časti, a 1947. specijalnoga Oscara. Ostali značajniji filmovi: Faraonova žena (Das Weib des Pharao, 1921), Osma žena Modrobradoga (Bluebeard’s Eighth Wife, 1938), Nebo može čekati (Heaven Can Wait, 1943).
