Lu Xun [~ yn] (pinyin; tradicionalno Lu Hsün, pravo ime Zhou Shuren), kineski književnik (Shaoxing, Zhejiang, 25. IX. 1881 – Shanghai, 19. X. 1936). Napustivši (1906) studij medicine, posvetio se književnosti. Pozornost je izazvao pripovijetkom Dnevnik luđaka (Kuangren riji, 1918), objavljenom u pekinškome časopisu Nova mladost (Xin Qingnian), koji je djelovao u duhu pokreta 4. svibnja (1919). Napisana govornim jezikom, za razliku od staroga književnoga jezika, pripovijetka osuđuje tradicionalno konfucijevsko društvo i označuje početak moderne kineske književnosti. U istom je časopisu objavio još 50-ak pripovijedaka, od kojih je najpoznatija Prava istina o A Q (A Q zheng zhun, 1921), prijevoda (uglavnom s ruskoga) i eseja. Jedan je od osnivača Lige lijevih pisaca (1930) i središnja ličnost kineske kulture tih godina. Zalažući se za demokraciju i društvenu pravdu, odbio je pristupiti kineskoj komunističkoj partiji premda je u njezine redove privukao mnoge sljedbenike pa se, posmrtno, u Kini smatra primjerom pisca socijalističkoga realizma. Vrstan pripovjedač, književni kritičar, polemičar i esejist, autor je mnogih djela, od kojih su najpoznatija knjige pripovijedaka Krik (Nahan, 1923., prevedena i kao Poklik te Poziv na oružje) i Lutanja (Panghuang, 1926) te Kratka povijest kineske pripovjedne proze (Zhongguo xiaoshuo shilue, 1923).
