London [lʌ'ndən], Jack (pravo ime John Griffith), američki književnik (San Francisco, 12. I. 1876 – Glen Ellen, 22. XI. 1916). Tijekom 1890-ih krijumčar oštriga, skitnica, tvornički radnik, mornar, tragač za zlatom na Aljaski. Od 1898. posvetio se pisanju (18 romana, više od 150 novela, 7 knjiga putopisa i eseja), a bio je i dopisnik New York Journala iz Rusko-japanskog rata (1904–05). Prihvaćajući ideje F. Nietzschea, H. Spencera i Ch. Darwina, istaknuo se romanima u kojima opisuje elementarnu borbu za opstanak – Zov divljine (The Call of the Wild, 1903), o psu koji postaje vođom vučjega čopora, i Bijeli očnjak (White Fang, 1906), o pripitomljavanju divljega psa. Radnja im se događa na Aljaski, kamo je smjestio i radnje više novela i romana, npr. Kći snijega (A Daughter of the Snows, 1902), Zlato (Burning Daylight, 1910). Zaokupljenost prikazom nietzscheovskoga nadčovjeka do vrhunca je doveo u Morskome vuku (The Sea-Wolf, 1904) likom okrutna kapetana, simbolom iskonskoga zla. Izdvajaju se i autobiografski romani Martin Eden (1909), o sudbini samoukoga pisca, i John Barleycorn (1913), o borbi s alkoholizmom, potom djela kojima iskazuje socijalističke ideje – Ljudi s dna (The People of the Abyss, 1903), o londonskim siromasima, vizija totalitarizma i revolucije Željezna peta (The Iron Heel, 1908) i Mjesečeva dolina (The Valley of the Moon, 1913) – te djela s radnjom na pacifičkim otocima – zbirke novela Priče s Južnog mora (South Sea Tales, 1911), Prema Makaloi (On the Makaloa Mat, 1919) te romani Jerry otočanin (Jerry of the Islands, 1917) i Michael, Jerryjev brat (Michael, Brother of Jerry, 1917). Najuspjelija mu se ostvarenja odlikuju strukturno napetom dihotomijom optimističnoga kulta volje i pesimističnih uvida konkretiziranih opisima nasilja, okrutnosti i fizičke patnje. Jedan je od najčitanijih i najprevođenijih američkih pisaca prve polovine XX. st.; osobito veliku popularnost uživao je u nekadašnjem SSSR-u.
