Kvrgić, Pero, hrvatski glumac (Srpske Moravice, danas Moravice, 4. III. 1927 – Zagreb, 23. XII. 2020). Prva kazališna iskustva stekao je tijekom II. svjetskog rata u partizanskim kazališnim družinama »Ivan Goran Kovačić«, Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOH-u i Centralnoj kazališnoj družini »August Cesarec«. U Zagrebu je 1945–48. pohađao Zemaljsku glumačku školu, potom je angažiran u Dramskom studiju HNK-a te je 1949–53. član ansambla HNK-a u Zagrebu. Od 1953. do 1986. član je ansambla Zagrebačkoga dramskog kazališta (poslije Gradsko dramsko kazalište »Gavella«), kojemu je jedan od osnivača. Od 1986. do umirovljenja 1988. ponovno je u HNK-u u Zagrebu. Nastupao je i u drugim kazalištima i na festivalima. Iako je pozornost privukao već 1950. u zagrebačkom HNK-u kao Siro u Mandragoli Niccolòa Machiavellija i Munuo u Skupu Marina Držića, punu afirmaciju ostvario je u GDK-u »Gavella«, gdje ostvaruje niz antologijskih, redom karakternih i (tragi)komičnih uloga, često s crtom groteske. Vrsnim komičkim kreacijama istaknuo se u ulogama Sganarellea u Don Juanu (1955), Scapina u Scapinovim spletkama (1956) i Harpagona u Škrtcu (1966) Molièrea, Pathelina u Advokatu Pathelinu (1959) anonimnog autora te, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima, 1961) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti, 1999). Posebno je zapažen tumačenjima Držićevih likova – kao Pomet (»Gavella«, 1955; Dubrovačke ljetne igre, 1964), odnosno kao Dundo Maroje (Dubrovačke ljetne igre, 1975; Satiričko kazalište »Kerempuh«, 1992) u Dundu Maroju, Zlatikum (»Gavella«, 1974) i Skup (HNK Split, 2008) u Skupu, naslovni lik u Arkulinu (Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 1998) te Staniša u Grižuli (Dubrovačke ljetne igre, 2003). Umješnost u tumačenju mnogobrojnih uloga različitih stilskih obilježja te raspon interpretativnih mogućnosti pokazao je u uprizorenjima djela Miroslava Krleže (Poljski Židov u U logoru, »Gavella«, 1954; Janez u Kraljevu, »Gavella«, 1970; Kristijan u Golgoti, Kazališna radionica »Rade Končar«, 1972; stari Fabriczy u Gospodi Glembajevima, »Gavella«, 1984; Vjekoslav Hadrović u Vučjaku, HNK u Zagrebu, 1986; Emerički u Zastavama, Zagrebačko kazalište mladih, 1991), Ranka Marinkovića (Don Zane u Gloriji, »Gavella«, 1970., Dubrovačke ljetne igre, 1981; Šjor Bepo u Zagrljaju, »Gavella«, 1974; Inspektor u Inspektorovim spletkama, HNK u Zagrebu, 1977; Zande Rotte u Albatrosu, HNK Split, 1984; Sudac u Zajedničkoj kupki, HNK u Zagrebu, 1989; Biskup u Gloriji, HNK u Zagrebu, 2004) i Williama Shakespearea (Pistol u Henryju IV, »Gavella«, 1980; Puk u Snu Ivanjske noći, »Gavella«, 2007), a u mnoštvu kazališnih uloga ističu se i, u GDK-u »Gavella«, naslovna uloga u Kir Janji (1956) Jovana Sterije Popovića, Nagga u Svršetku igre (1958) Samuela Becketta, Oca u Šest lica traži autora (1965) Luigija Pirandella, Mockinpotta u Patnjama gospodina Mockinpotta (1969) Petera Weissa, Antonija Salierija u Amadeusu (1981) Petera Shaffera, kao i, u HNK-u u Zagrebu, Franje Josipa I. u Mori (1988) Tomislava Bakarića te Gospodina Palmira zvanoga Sampognetta u Večeras improviziramo (2002) L. Pirandella. Od gostovanja u drugim kazalištima zapažene su mu uloge Profesora u Gospodaru sjena Dubravka Jelačića Bužimskoga (Teatar &TD, 1979), Vladimira u U očekivanju Godota S. Becketta (Glumačka družina Histrion, 1985), Toma u Kad umire glumac Mire Gavrana (Epilog teatar, 1995) i Gospodina Greena u U posjetu kod gospodina Greena Jeffa Barona (kazalište Planet Art, 2006). Golemu glumačku transformativnost postigao je u svojoj najslavnijoj glumačkoj kreaciji, kao On u Stilskim vježbama Raymonda Queneaua (Teatar &TD, 1968) koju je kontinuirano tumačio više od 50 godina. Često je nastupao u dramskom programu televizije i radija, a nekoliko je većih uloga ostvario i na filmu, npr. u H-8… (Nikola Tanhofer, 1958), Tri četvrtine sunca (Jože Babič, 1959), Sreća dolazi u 9 (N. Tanhofer, 1961) i Prijeki sud (Branko Ivanda, 1978). Svoje kazališne feljtone skupio je u knjizi Stilske vježbe (2004). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1986.
