Kurosawa [~sawa] Akira, japanski filmski redatelj, scenarist i producent (Tokyo, 23. III. 1910 – Tokyo, 6. IX. 1998). Iz obitelji samurajskoga podrijetla, studirao slikarstvo, od 1936. bio asistent režije u tvrtki P. C. L. (poslije Toho). Kao redatelj debitirao Sagom o džudu (Sugata sanshiro, 1943), a prvi veliki uspjeh postigao suvremenom dramom Pijani anđeo (Yoidore tenshi, 1948), kojom je počeo dugotrajnu suradnju s glumcem T. Mifuneom. U inozemstvu se proslavio složenim filozofičnim djelom Rašomon (Rashomon, 1950., Zlatni lav u Veneciji, počasni Oscar), kojim je prekinuo izoliranost japanske kinematografije. To djelo pokazuje sve bitne sadržajne i formalne odlike njegovih daljnjih filmova – prikazivanje krajnje dramatičnih događaja i osoba ispunjenih snažnim nagonima te spektakularan režijski stil (pokretna kamera, protežne spone među kadrovima, likovnu izražajnost fotografije, naglašena montaža). Nastavak njegove karijere obilježavaju tri skupine tematski i žanrovski srodnih djela. Ističe se adaptacijama klasičnih djela europske književnosti prilagođenih japanskom okružju: osuvremenjenom verzijom Idiota (Hakuchi, 1951) F. M. Dostojevskoga, Na dnu (Donzoko, 1957) M. Gorkog i ekranizacijom u stilu kazališta nō Shakespeareova Macbetha (Krvavo prijestolje – Kumonosu-jo, 1957). Pod utjecajem talijanskoga neorealizma režirao je filmove suvremene socijalne tematike, s naklonošću prema tzv. malim ljudima (Živjeti – Ikiru, 1952; Dodeskaden – Dodesukaden, 1970). No ugled najviše potvrđuje originalnim oslanjanjem na tradicionalne japanske žanrove – jidai-geki i akcijske filmove chambara, djelima kao što su Sedam samuraja (Shichinin no samurai, 1954., Oscar za najbolji inozemni film, u anketi japanskih kritičara 1989. proglašen najuspjelijim japanskim filmom uopće), Skrivena tvrđava (Kakushi toride no sanakunin, 1958) i Tjelesna straža (Yojimbo, 1961); potonji je snažno utjecao na noviji vestern (S. Leone i S. Peckinpah). Pošto je zbog komercijalnih neuspjeha i ignoriranja kritike 1971. pokušao samoubojstvo, novi je uzlet postigao sovjetsko-japanskom koprodukcijom, putopisnim filmom Dersu Uzala (1975., Oscar), te filmovima o prošlosti Japana Kagemusha – sjenka ratnika (Kagemusha, 1980., Zlatna palma u Cannesu) i Pobuna (Ran, 1985). Uz K. Mizoguchija i Y. Ozua jedan je od velikana japanske kinematografije, režirao je ukupno 28 filmova, kojima je većinom bio i (ko)scenarist. Ostali značajniji filmovi: Ljudi koji koračaju po tigrovu repu (Tora no o fumu otokotachi, 1945), Bijesan pas (Nora inu, 1949), Veliki i mali (Tengoku to jigoku, 1963), Riđobradi (Akahige, 1965).
