Krimski rat, vojni sukob između Rusije i Osmanskoga Carstva (1853–56) te osmanskih saveznika Velike Britanije i Francuske (od 1854) i Kraljevstva Sardinije (od 1855) za prevlast na Balkanu, Dardanelima i Bliskom istoku. Premda službeno neutralne, u rat su se na strani Osmanskoga Carstva uključile i Austrija i Pruska. Kao povod za početak rata Rusija je iskoristila negativni odgovor Osmanskoga Carstva na njezin ultimativni zahtjev o uspostavljanju ruskog protektorata nad pravoslavnim stanovništvom u Osmanskome Carstvu. Rat su započeli Rusi, koji su u srpnju 1853. zaposjeli Moldaviju i Vlašku, a u studenome razbili osmansku flotu kraj Sinope. Držeći da bi ruska kontrola tjesnaca i dominacija na Bliskom istoku mogle ugroziti put u Indiju i poremetiti ravnotežu snaga u istočnoj Europi, Velika Britanija, zajedno s Francuskom, intervenirala je u korist Osmanskoga Carstva. U ožujku 1854. Francuska, Velika Britanija i Osmansko Carstvo sklopili su sporazum o ratnoj koaliciji. Austrija i Pruska ušle su u sukob nakon zajedničke izjave (26. IV. 1854) da prijelaz Rusije preko Dunava za njih predstavlja »casus belli«. Tada je Austrija, sporazumno s Osmanskim Carstvom, okupirala Vlašku i Moldaviju. Francusko-britanske kopnene snage počele su se u srpnju 1854. iskrcavati u tjesnacima i utvrđivati se kraj Varne, a u rujnu kraj Jevpatorije, u namjeri da osvoje Sevastopolj. Pobijedivši rusku vojsku na rijeci Almi (sjeverno od Sevastopolja), Francuzi, Britanci i Osmanlije započeli su 20. IX. 1854. opsadu grada, koji su nakon jedanaest mjeseci osvojili. Saveznici nisu nakon toga poduzimali nikakvih većih ratnih akcija na Krimu, dok su Rusi, unatoč teškim gubitcima na Kavkazu, zauzeli Kars potkraj studenoga 1855. Car Aleksandar II., koji je 1855. naslijedio Nikolu I., smatrao je da je tim uspjesima čast carskoga oružja spašena i pristao je da se povedu pregovori, koji su završili mirom u Parizu 30. III. 1856. Rusiji su vraćeni Sevastopolj, Balaklava, Jevpatorija, Kerč-Jenikale i Kinburn, ali se istodobno morala odreći dijela južne Besarabije, koji je bio pripojen Moldaviji, a jednako tako i protektorata nad dunavskim kneževinama, koje su ostale pod suverenitetom Osmanskoga Carstva. Tjesnaci su ostali zatvoreni za ratne brodove svih zemalja, Osmanskomu Carstvu vraćen je Kars, a Crno more bilo je demilitarizirano, što je bio udarac za Rusiju, koja je time obećala da ondje neće držati ratnu flotu ni graditi utvrde (obveza poništena na Londonskoj konferenciji 1871). Poraz u ratu prisilio je Rusiju na opsežne društvene reforme, što ih je od 1861. započeo car Aleksandar II.
