Kozarac, Ivan, hrvatski književnik (Vinkovci, 8. II. 1885 – Vinkovci, 16. XI. 1910). U drugome razredu gimnazije napustio školovanje i zaposlio se kao pisarski vježbenik u Kotarskome sudu u Vinkovcima, 1909. zaposlio se kao perovođa Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja u Zagrebu. U ljeto 1910. otišao je u bolnicu za liječenje tuberkuloze Brestovac, odakle se, neizliječen, vratio u Vinkovce. U književnosti se javio 1903. pjesmom U Život u Viencu. Njegov se književni rad može podijeliti u dva veća bloka. Prvi čine djela nastala 1902–06. i obuhvaća prve pjesme te nekoliko proznih crtica što ih je objavljivao u Zvonu, Svjetlosti, Ilustrovanom obzoru, Našoj slozi, Savremeniku, Viencu, Hrvatskom kolu i dr., i to pod pseudonimima i šiframa: Kerepov, Kosan, Olgin i dr. Drugi blok obuhvaća prvu knjigu kratkih proza Slavonska krv (1906), jedinu objavljenu za autorova života, te tri knjige objavljene 1911., godinu dana nakon autorove smrti: Pjesme, Izabrane pripovijetke i roman Đuka Begović (objavljen u nastavcima 1909. u Ilustrovanom obzoru).
Odričući se racionalnoga promišljanja slavonskog sela i života u njemu, Kozarac je, pišući o različitim poremećajima u Slavoniji tih godina, uvijek slušao nagone, oponašajući čak i svojom rečenicom izmrvljene, nedorečene, besciljne živote svojih junaka. Unatoč tomu, u hrvatskoj je prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta regionalni tip. Tako je Đuka Begović postao sinonim za junaka koji u bogatoj pokrajini, u obilju njezinih darova, život provodi u potrazi za užitcima, postavljajući si samo jedan cilj: živjeti život od komada.
Napisavši sva svoja djela između 17. i 25. godine, zbog svojeg iznimnoga pripovjedačkog talenta i temperamenta te zanimanja za likove po mnogo čemu različite od ostalih, a zahvalne za oblikovanje u modernističkoj matrici, Kozarac je zaslužio jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojega doba.
