Kovačić, Dinko, hrvatski arhitekt (Split, 30. IX. 1938). Jedan od najznačajnijih arhitekata druge polovice XX. st., pridonio je stvaranju suvremene vizure grada Splita, projektirajući prve snažne otklone od moderne arhitekture internacionalnoga stila.
Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1963 (Vladimir Turina). Radio je u Splitu kao projektant u građevinskim tvrtkama Tehnogradnja od 1964. i Lavčević od 1969., od 1979. u Zagrebu u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta, potom je na tom fakultetu predavao od 1994. do umirovljenja 2008 (od 2001. redoviti profesor; od 1995. bio je i voditelj ljetne škole u Bolu). Od 1994. također je vodio vlastiti biro.
Osobito se posvetio stambenoj arhitekturi u splitskim novim gradskim četvrtima (neboderi Gripe, 1966; stambeno-poslovni blok Dvornikovi dvori u Ul. slobode, 1991). Naglašenim vertikalama i često dojmljivim, gotovo skulpturalnim oblicima te slikovitim detaljima i materijalima uspjelo je reinterpretirao tradicionalne gradogradbene forme poput pješačke ulice. Vrhunce u gradnji dosegnuo je sudjelujući u podizanju antologijskoga naselja Split 3, gdje je realizirao cijele ulice poput Ul. braće Borozan, danas Ul. Šime Ljubića (1973., s Mihajlom Zorićem, nagrade Zagrebačkoga salona, »Vladimir Nazor« i republička Borbe 1974), Ul. Dinka Šimunovića s opskrbnim centrom Dalma, podignutim na hridi (1975., Nagrada grada Splita 1976), i Odeske ul. (1983). Uklopivši ih u mediteranski krajolik, realizirao je i niz obiteljskih kuća, u Splitu na Mejama (Marjanović–Popović, 1971; Stupalo, 2000., Nagrada »Drago Galić« 2001), u Malom Ratu kraj Omiša (Pilić, 1985) i na Korčuli (Skokandić u uvali Vrbovica, 2006), te kuća za odmor u kojima se često koristio lokalnim tradicionalnim arhitektonskim elementima (Miličić–Krstulović, 1972., i Kovačić, 1998., u Ražnju kraj Rogoznice).
Trajno nadahnut motivom ptice koji je većinom razrađivao s Vaskom Lipovcem, nove vrhunce dosegnuo je na prijelazu XX. i XXI. stoljeća u području arhitekture obrazovnih ustanova, realiziravši neke od najosebujnijih javnih prostora. Projektirao je i izveo u Žrnovnici osnovnu školu (1990), u Splitu u Ul. Matice hrvatske srednjoškolski centar (1992), koji je zamislio kao grad s trgom u središtu, Ekonomski fakultet (2001., Nagrada Slobodne Dalmacije 2002., dogradnja 2006) izražajnih oblika te studentski dom na Spinutu (2003), a u Šibeniku školu Meterize (2012). Elementima mediteranskoga nasljeđa nadahnjivao se i u turističkoj arhitekturi (hotel Bretanide u Bolu, 1986; dubrovački hotel Uvala na Lapadu, 2004). Realizirao je i poslovnu zgradu Tvornice duhana Rovinj (2002) u Splitu, na Braču pristanišnu zgradu zračne luke (2006), a u Rijeci groblje Drenova (1981., s Vjekoslavom Ivaniševićem). Oblikovao je i interijere poslovnice Splitske banke i restorana Bogart u Splitu (obje u Ul. Dinka Šimunovića) te 1990-ih restorana Vidovica u Bolu i Hanibal u Hvaru.
Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (2000), Splitu (2001., 2017), Parizu i Bruxellesu (2002) te Strasbourgu (2003), a skupno je izlagao na Zagrebačkom salonu (1973–82., 2000). Monografija o njemu objavljena je 2002. Redoviti je član HAZU-a od 2006. Dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2010.
