Katančić, Matija Petar, hrvatski pjesnik, estetičar, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, arheolog, kartograf, povjesničar, geograf i numizmatičar (Valpovo, 12. VIII. 1750 – Budim, 23. V. 1825). Školovao se u Pečuhu, Budimu, Baji i Segedinu. U Baču u Bačkoj završio je franjevački novicijat i primio ime Petar. Visokoškolski studij filozofije i teologije završio je u Osijeku (1778). Za svećenika zaređen 1775. Poetiku, retoriku i estetiku studirao je na Filozofskome fakultetu u Budimu (1778–79). Nakon studija radio je kao profesor na franjevačkoj gimnaziji u Osijeku (1779–88), a zatim na arhigimnaziji u Zagrebu (1788–95); godine 1795. bio je imenovan sveučilišnim profesorom starina (arheologija i stara geografija) i numizmatike Filozofskoga fakulteta u Pešti, gdje je istodobno bio kustos Sveučilišne biblioteke. Godine 1800. prisilno je umirovljen. Potom je, kao izopćenik, živio u franjevačkome samostanu u Budimu.
Svoju je erudiciju Katančić iskazivao u mnogobrojnim znanstvenim disciplinama. Ispitivao je etnički karakter naroda na Balkanu (Filološko istraživanje o pradavnoj domovini Hrvata – In veterem Croatorum patriam indagatio philologica, 1790), istraživao je domaće starine, geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba, geografiju staroga vijeka, stari jezik Panonaca (Ogled filologije i geografije Panonaca – Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, 1795). Pisao je i o numizmatici (Osnove numizmatike – Elementa numismaticae, 1799). Smatra se začetnikom moderne hrvatske arheologije.
Katančić je i prvi prevoditelj Svetoga pisma na hrvatski jezik objelodanjena u cijelosti. Prijevod je za tisak priredio G. Čevapović (Sveto pismo starog zakona, 1831; Sveto pismo novog zakona, 1831). Nasljedujući hrvatske lekcionare, književnike i leksikografe te pišući »bosanskim dijalektom«, tj. ikavskom štokavštinom, Katančić svjedoči kontinuitet književnog jezika bosanskih, dalmatinskih i slavonskih pisaca i visok stupanj izgrađenosti toga jezika.
Nevelik pjesnički opus čini zbirka Jesenski plodovi (Fructus auctumnales, 1791) te nekoliko madžarskih, latinskih i hrvatskih prigodnica. Zbirka latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales napisana je pod utjecajem klasicističke poetike i pjevanja po klasičnim metričkim i vrstovnim uzorcima, a sadrži 37 latinskih (skupina Metra latina) i 18 hrvatskih pjesama (skupina Metra illyrica). Pjesme u latinskom dijelu razvrstane su u tri (Lyrica, Elegiaca et heroica i Epigrammata), a pjesme na hrvatskom u dvije cjeline (Trochaica patria, in choreis; Vulgaria lyrica). Najbolje pjesme protkane su mitskim sastavnicama. Ispred hrvatskih pjesama Katančić je dodao Kratku napomenu o prozodiji ilirskoga jezika (Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio) u kojoj objašnjava kako i hrvatske stihove treba graditi na osnovi kvantitete slogova, što je prva rasprava u povijesti hrvatske versologije. Opširnije se toj temi posvetio u poetičkom, estetičkom i književnopovijesnom djelu De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus (Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike). U toj raspravi, temeljenoj na klasicističkim estetičkim i poetološkim koncepcijama, dao je primjere iz hrvatske književnosti te se oslonio na vlastiti pojmovni sustav, u čemu je također začetnik hrvatske znanosti o književnosti. Kao dobar poznavatelj novih književnih pokreta u Europi, u svojim je djelima spajao elemente klasicizma s predromantičarskim stilskim obilježjima. U rukopisu mu je ostao hrvatsko-latinski (Pravoslovnik) i latinsko-hrvatski (Etymologicon Illyricum) rječnik, koji uz leksičko blago iz književne baštine sadrže i mnoge dijalektno obilježene riječi, novotvorenice, frazeme, uzrečice, zagonetke i prvu sustavniju etimološku obradu. U rukopisu je ostavio i opsežnu autobiografiju, za koju se danas ne zna gdje se nalazi.
