kapela (srednjovj. lat. cappella, deminutiv od kasnolat. cappa: plašt s kukuljicom). 1. Isprva mali bogoštovni prostor na franačkome dvoru u kojem se čuvao plašt sv. Martina Tour/on/skoga. Otada se kapela veže uz vladarov dvor, a u njoj su se čuvale relikvije i liturgijski predmeti. Poslije se kapele podižu kao manje samostalne zgrade ili kao dio neke druge građevine, npr. kraljevskoga dvora (dvorska kapela), crkve ili katedrale (apsidalne uz apsidu, bočne u pokrajnjim lađama). Mogu biti u sklopu palače, samostana, groblja (grobljanska kapele), bolnice i dr.
2. U glazbi, isprva naziv za crkveni zbor koji pjeva u prostoru crkvene kapele bez instrumentalne pratnje (→ a cappella), potom naziv za vokalno-instrumentalni ansambl u crkvi (crkvena kapela) ili na dvoru (dvorska kapela, kraljevska kapela). Od razdoblja baroka, naziv kapela uglavnom se odnosi samo na orkestar (dvorski, gradski, kazališni, vojni), a od novijega doba na manji orkestar koji izvodi zabavnu glazbu (salonski, plesni). Od izraza kapela izvedeni su nazivi maestro di cappella (tal.) i Kapellmeister (njem.), tj. zborovođa ili ravnatelj kapele, a od njih je nastao u nas uvriježeni prijevod kapelnik koji se od XIX. st. uglavnom rabio za dirigenta gradskoga puhaćeg orkestra ili limene glazbe.
