Juvenal, Decim Junije (latinski Decimus Iunius Iuvenalis [de'kimus ju:'ni·us juvena:'lis]), rimski satiričar (Akvin, lat. Aquinum, Kampanija, između 55. i 60 – ?, oko 127). O njegovu životu ne zna se gotovo ništa; većina biografskih navoda drži se nepouzdanima. Sačuvano je 16 njegovih heksametarskih satira, objavljenih između 100. i 127. u pet zasebnih knjiga (I: 1–5; II: 6; III: 7–9; IV: 10–12; V: 13–16; posljednji je dio nedovršen), koje potvrđuju njegovu već za života stečenu reputaciju »rječitoga« (facundus, kako ga je nazvao Marko Valerije Marcijal) recitatora, deklamatora i retora. U njima se poglavito osvrće na rimsko društvo prošlosti, odn. njegov moralni rasap iz doba cara Domicijana, pružajući time i skrivenu kritiku suvremenoga Rima pod vladavinom careva Trajana i Hadrijana.
U programatskoj prvoj satiri za društveno propadanje krivi niz nakaradnih osoba i pojava »neprijaznoga Rima« (iniqua urbs), zbog kojih je »teško ne pisati satiru« (difficile est satiram non scribere): iskvarene plemiće, gramzivce, skorojeviće i došljake (napose Grke), razvratnike i nevjerne supružnike te ulizice i prijetvorne dvorske savjetnike, čijim pretežno lagodnim životima suprotstavlja one nastavnika, književnika i drugih slabo plaćenih radnika, ovisnih o okrutnim i škrtim pokroviteljima. Od ostalih satira najpoznatije su mu izrazom najslikovitija treća, o napornom životu siromašnih Rimljana, najdulja i najžešća šesta, u kojoj se obrušava na slobodno ponašanje žena, te pesimistična deseta, o ispraznosti žudnje ljudskoga duha. Stil mu se odlikuje bogatim i preciznim jezikom, snažne je moralističke intonacije, ispunjen antitezama, sentencijama i hiperbolama, što dolazi do izražaja naročito u prvih devet veoma napadačkih satira, a nešto manje u preostalih sedam, u kojima se priklanja apstraktnijem promišljanju moralno-filozofskih tema.
Imao je golem utjecaj na europsku književnost i kulturu, osobito u srednjem vijeku i renesansi. Njegove mnogobrojne jezgrovite formulacije, često pojačane paradoksom ili oksimoronom, postale su krilatice (panem et circenses: kruha i igara; mens sana in corpore sano: zdrav duh u zdravu tijelu; probitas laudatur et alget: čestitost se hvali i zebe; quis custodiet ipsos custodes: tko će čuvati čuvare?), a britki izraz uzor mnogobrojnim satiričarima (npr. Giovanni Boccaccio, Ludovico Ariosto, Nicolas Boileau-Despréaux, Alexander Pope, Samuel Johnson, George Gordon Byron, Victor Hugo, Giosue Carducci, u nas Džono Rastić). Opus mu je na hrvatski preveo Šimun Šonje.
