Jonson [ɔ'nsən], Ben (Benjamin), engleski dramatičar i pjesnik (Westminster/London, 11. VI. 1572. ili 1573 – London, 6. VIII. 1637). Uz W. Shakespearea i Ch. Marlowea, jedan od najznačajnijih engleskih dramatičara elizabetinskoga doba. Rođen kao posmrče, brigom skrbnika dobio je u glasovitoj školi u Westminsteru tada najbolju klasičnu naobrazbu. Očuh ga je nakratko zaposlio kao zidara, što je Jonson smatrao poniženjem pa je s vojskom pobjegao u Flandriju i ondje u dvoboju ubio čovjeka. Potom se priključio putujućim glumačkim družinama, u kojima je glumio i za njih pisao. Dopisao 1601. Španjolsku tragediju (The Spanish Tragedy) Th. Kyda, s Th. Nasheom napisao satiru Otok pasa (The Isle of Dogs), zbog koje je bio zatvoren. God. 1598. opet je u dvoboju ubio nekoga glumca pa su mu urezali žig ubojice; od vješala su ga spasili crkveni krugovi. Nagle ćudi, svadljiv i polemičan, Jonson je bio poznat po bančenju po londonskim krčmama sa skupinom prijatelja (tzv. Benovo pleme ili Benovi sinovi), ali i po blistavu znanju i duhu, te također kao jedan od vođa u tzv. kazališnom ratu, konkurentskom sukobu družina s političkim konotacijama. Izumitelj je satirične »komedije ćudi«, u kojoj su likovi crno-bijeli i utjelovljuju po jednu ljudsku osobinu, a stvorena je po prilagođenim klasičnim uzorima. Veliku slavu stekao je pišući tzv. maske (masque) za dvor Jakova I., alegorijske predstave s glazbom i plesom, raskošnim scenografijama i kazališnim strojevima, koje je stvarao veliki arhitekt I. Jones. Suvremenici su ga smatrali značajnijim od Shakespearea. Prvi folio svojih Djela (Works) objavio je 1616; iste je god. dobio počasni magisterij u Oxfordu, te s kraljevom mirovinom postao prvi poeta laureatus. Između 1605. i 1614. stvorio je najbolje i najpopularnije komedije, koje se prikazuju i danas: Volpone ili Lisac (Volpone or the Fox, 1605), u kojoj prikazuje onodobnu Veneciju kao svjetski grad pohlepe, pohote i pokvarenosti, »obrnutu basnu«, u kojoj ljudi poprimaju životinjske osobine; Alkemičar (The Alchemist, 1610), koja se zbiva u Londonu i ruga se tipovima srednjega građanskog sloja, te Bartolomejski sajam (Bartholomew Fair, 1614), punu sočna pučkoga jezika i tipova, u kojoj je na pozornicu doveo i kazalište lutaka. S tragedijama klasična sadržaja, po uzoru na Seneku, nije imao sreće kod publike. Požar mu je 1623. uništio knjižnicu i rukopise za drugi folio Djela; 1628. doživio je moždani udar, od kojega se nije posve oporavio; zbog svađe s I. Jonesom izgubio je i milost dvora. U povijesti europskoga kazališta Jonson ostaje pisac koji je satirički realizam i scensku uvjerljivost spojio s rijetkom aluzivnošću i elegancijom stiha. Ostala značajnija djela: Koliko ljudi toliko ćudi (Every Man in His Humour, 1598), Svatko protiv svoje ćudi (Every Man Out of His Humour, 1599), Nadripjesnik (Poetaster, 1601), Epicena ili Šutljiva žena (Epicene, or the Silent Woman, 1609), tragedija Sejanov pad (Sejanus, His Fall, 1603), Katilinina urota (Catiline, His Conspiracy, 1611) i dr.
