Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, središnja nacionalna ustanova za istraživanje hrvatskoga jezika. Pod tim imenom djeluje od 1996. kao javna ustanova kojoj je osnivač Vlada RH, a prije je djelovala pod različitim imenima (Institut za jezik JAZU, Zavod za jezik…). Utemeljio ga je JAZU 1948. radi završavanja velikoga Akademijina Rječnika (1880–1976). Djelatnost se proširila na istraživanje hrvatskoga jezika u zemlji i u inozemstvu na svim jezikoslovnim razinama te na istraživanje tema iz općega jezikoslovlja. Među objavljenim mnogobrojnim znanstvenim i stručnim radovima i knjigama značajniji su: Jezični savjetnik s gramatikom (1971), Leksik prezimena (1976), Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (od 1984), Hrvatska gramatika (1995), monografija Hrvatski jezik (1998), Hrvatski jezični savjetnik (1999), Školski rječnik hrvatskoga jezika (u suizdavaštvu sa Školskom knjigom, 2012), Etimološki rječnik hrvatskoga jezika (A–NJ), Prvi školski pravopis hrvatskoga jezika i 555 jezičnih savjeta (2016), prijevodi i pretisci temeljnih jezikoslovnih djela te znanstveni časopis Rasprave. U Institutu je završen Etimologijski rječnik Petra Skoka te organiziran rad na Akademijinoj Gramatici i na izradbi dijalektoloških atlasa. Od 2005., kada počinje digitalizacija projekata Instituta, pokrenut je rad na Hrvatskoj jezičnoj riznici i terminološkoj bazi hrvatskoga strukovnog nazivlja – Struni, koja je od 2015. dijelom Hrvatskoga terminološkog portala. Pokrenuti su i jezični portali Bolje je hrvatski!, Hrvatski u školi, Jezični savjetnik kao i drugi mrežni izvori Instituta. Od 2013. na internetu je dostupan Hrvatski pravopis, koji je za osnovno i srednje školstvo preporučilo Ministarstvo znanosti, te Hrvatska školska gramatika (od 2018).
