Ilirske pokrajine (kraće Ilirija, francuski Les Provinces Illyriennes), naziv za dio hrvatskoga i slovenskog teritorija pod francuskom upravom za vladavine Napoleona I., 1809–13. Unutar Ilirskih pokrajina bile su zemlje koje je Austrija mirom u Schönbrunnu 1809. predala Francuskoj, nakon završetka austrijsko-francuskog rata: zapadna Koruška s Villachom, Goriška, Trst, Kranjska s Pazinskom grofovijom te civilna i vojna Hrvatska između Save i mora. Ujedno su obuhvatile i prijašnje francuske posjede na Jadranu: Dubrovnik, bivšu mletačku Dalmaciju i mletačku Istru. God 1810., nakon gušenja tirolskog ustanka, od razdijeljenog Tirola Ilirskim su pokrajinama još dodani zemaljsko-sudski kotari Lienz i Sillian. Isprva organizirane unutar 10 intendantura (1809), dekretom od 15. IV. 1811. Ilirske pokrajine razdijeljene su na 6 civilnih pokrajina (Koruška, Kranjska, Istra, civilna Hrvatska, Dalmacija, Dubrovnik) te jednu vojnu pokrajinu (Vojna krajina). Do 1813. sjedište generalnoga guvernera, najčešće vojne osobe, bilo je u Ljubljani, a nakon toga u Trstu. Do veljače 1813. tu je dužnost obavljao maršal A. F. L. V. Marmont, a potom, sa smanjenim ovlastima, generali H. G. Bertrand, A. Junot i J. Fouché. Vrhovna upravna tijela Ilirskih pokrajina bili su Vlada i Malo vijeće. Vladu (Le Gouvernment général des provinces Illyriennes) su tvorili generalni guverner, generalni intendant financija (najviša civilna osoba) i komesar za pravosuđe. Zajedno s još dvojicom sudaca apelacijskoga suda u Ljubljani oni su tvorili Malo vijeće (Le Petit conseil). Pokrajine su se dijelile na distrikte, kantone i općine, kojima su upravljali intendanti, podintendanti, načelnici i starješine. Francuska vladavina u Ilirskim pokrajinama modernizirala je upravu, sudstvo i školstvo. Za razliku od Vojne krajine, u kojoj su Francuzi ostavili netaknut krajiški upravni sustav, u ostale su pokrajine, osim nekih zatečenih austrijskih i mletačkih zakona, uvedene francuske upravne forme. Pridružene Francuskoj dekretom, a ne ustavom, Ilirske pokrajine bile su podređene francuskim ministarstvima i najvišemu sudu. Dana 1. I. 1812. stupio je na snagu francuski Građanski zakonik (Code civil ili Code Napoléon). Pritom se sudstvo odijelilo od uprave, svi su građani postali jednaki pred zakonom i podlijegali poreznoj i vojnoj obvezi. Staleške razlike nestaju; ukinuta je osobna zavisnosti, ali je samo seljacima u Zagori bilo priznato pravo vlasništva na obrađivanu zemlju. Ukinućem cehovskih povlastica omogućen je slobodan razvoj obrta; velika se pozornost posvetila napretku trgovine i poljodjelstva te izgradnji prometnica, osobito na smjeru zapad–istok, tj. prema Osmanskomu Carstvu. God. 1810. u školama je kao nastavni jezik uveden »ilirski« jezik. No zbog nedostatka »ilirskih« knjiga i dalje su u uporabi ostali njemački i talijanski, te sve više francuski jezik. U Ljubljani je maršal Marmont pokrenuo (1810) Télégraphe officiel des provinces Illyriennes, koji je izlazio samo na francuskom i njemačkom jeziku. Kontinentalna blokada ekonomski se loše odrazila i u ovim krajevima, pa su francuske vlasti bile prisiljene povećati porezne namete, što je izazvalo nezadovoljstvo pučanstva. Građanstvo, još nedovoljno zrelo za prihvaćanje naprednih francuskih reforma, i osobito protivnički raspoloženo plemstvo s radošću su dočekali poraze Francuza u Rusiji 1812. Kao pripadnici Napoleonove vojske ondje su stradali mnogobrojni Hrvati iz Ilirskih pokrajina, a osobito pripadnici Treće ilirske pukovnije. Potkraj 1813. austrijska je vojska zaposjela Ilirske pokrajine koje su potom, Pariškim mirom (30. V. 1814) te odredbama Bečkoga kongresa (9. VI. 1815), i formalno vraćene Austriji. Premda francuska uprava nije bila spremno prihvaćena, njezino značenje za Hrvatsku bilo je veliko, posebice u pogledu društvenih odnosa i jačanju nacionalnih osjećajâ.
