Hus [us], Jan, češki reformator i borac za prava češkog naroda (Husinec, kraj Prachatice, oko 1371 – Konstanz, 6. VII. 1415). Potekao iz seljačke obitelji. Učio na Karlovu Sveučilištu u Pragu, 1396. postao magistar, 1401. dekan Filozofskoga fakulteta, a 1402. rektor Sveučilišta. Iste godine počeo je držati propovijedi na češkom jeziku u praškoj Betlehemskoj kapeli, a u njima je isticao češka narodna prava. Zbog oštra osuđivanja zloporabe i laiciziranja Crkve, te razuzdana života klera, 1408. kler je podigao pred praškim nadbiskupom formalnu tužbu, na temelju koje je Hus suspendiran od obavljanja svećeničkih funkcija uz zabranu propovijedanja, čemu se nije pokorio. Sukob se zaoštrio kada je Hus poveo borbu za češka prava na Sveučilištu, gdje su odlučivali Nijemci trima glasovima (Poljaci, Bavarci i Sasi) protiv jednoga češkog. Protiv toga poveo je Hus 1409. borbu i u povoljnim političkim prilikama uspio da kralj Václav IV. iste godine izda tzv. Kutnohorsky dekret, po kojem »narod češki« ima na Sveučilištu 3 glasa, a Poljaci, Bavarci i Sasi zajedno 1 glas. Hus je ponovno bio izabran za rektora. Na temelju optužbe predstavnika Rimske crkve i Nijemaca u Češkoj da Hus u svojim propovijedima kleveće kler, pa i samoga papu, te da stvara razdor među Nijemcima i Česima, praški je nadbiskup izopćio Husa i ponovno mu zabranio propovijedanje, ali se on nije pokorio. Kada je Hus 1412. ustao protiv bule pape Ivana XXIII., kojom se podjeljuju oprosti (indulgencije), ekskomunikacija je ponovljena. Hus je na poticaj Václava IV. otišao iz Praga i sklonio se na imanja svojih pristaša. Uskoro su ga pozvali na opći koncil u Konstanzu (1414–18) kako bi iznio i opravdao svoj nauk. Priznavajući najvišu vlast koncila u Crkvi, u naivnoj vjeri da će moći obraniti svoje naučavanje pred okupljenim biskupima i dobivši od rimsko-njemačkog cara Sigismunda jamstvo (salvus conductus) da će se slobodno vratiti u Češku, ma kako bila presuđena njegova stvar na koncilu, stigao je u jesen 1414. u Konstanz. Koncil je odmah imenovao istražno povjerenstvo od triju biskupa. Rasprava se vodila na nekoliko sjednica, a kada je Hus konačno odbio zahtjev koncila da se odrekne svih svojih naučavanja koja nisu u skladu s učenjem Crkve, a naročito kada nije priznao primat rimskoga pape u Crkvi, proglašen je heretikom, osuđen i istoga dana spaljen na lomači. Hus je iskreno težio za reformacijom u cijeloj (univerzalnoj) Crkvi, kako bi ona ojačala i stala na prvotne apostolske i biblijske temelje. Svoje teološke teze i argumente uzimao je od Wycliffea, ali je na samom suđenju bio spreman prihvatiti, suprotno Wycliffeu, katolički nauk o transsupstancijaciji (tj. o pretvaranju kruha i vina u tijelo i krv Kristovu pod blagoslovom svećenika), dok je, nasuprot tomu, čvrsto ostao kod negacije papine supremacije, kod osude laiciziranja Crkve i nekih drugih disciplinskih i organizatorskih pitanja. Husove su zasluge za književnost u tome što je uredio češki pravopis po dijakritičkom načelu i što je u češku književnost uveo praški govor. Pisao je latinski teološka djela O krvi Kristovoj (De sanguine Christi, 1405), O tijelu Kristovu (De corpore Christi, 1406), koja su utjecala na nauk utrakvista, zatim O češkom pravopisu (De orthographia Bohemica, 1406), O četiri [knjige] sentencija (Super quattuor sententiarum, 1407–09), nekoliko spisa u obranu Wycliffea i glavno djelo O crkvi (De ecclesia, 1413). Od 1407. pisao je i češki: Poklad vjere (Výklad viery, 1412), Knjige o simoniji (Knížky o svatokupectví, 1413), Postila (Postilla, 1413), Jezgra kršćanskog nauka (Jádro učenie křest’anského, 1414) i niz manjih polemičkih spisa (Knjižica protiv svećenika, glavnoga kuhara – Knížky proti knězi kuchmistrovi, 1414). Njegovi radovi objavljeni su u Sabranim djelima (Opera omnia, I–III, 1966).
