Horvat Pintarić, Vera, hrvatska povjesničarka i teoretičarka umjetnosti te likovna kritičarka (Sisak, 7. III. 1926 – Zagreb, 27. III. 2024). Diplomirala je povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju 1951. te doktorirala 1959. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bila zaposlena od 1951. do umirovljenja 1993 (od 1974. kao redovita profesorica) te 1967. osnovala katedru za vizualne komunikacije i dizajn, obilježivši kolegijima iz osnova i teorije likovne umjetnosti obrazovanje niza naraštaja. Modernu i suvremenu umjetnost specijalizirala je u Parizu 1960–61.
Svojim je teorijskim stajalištima prijelomno utjecala na hrvatsku povijest umjetnosti. Jedinstveni pristup likovnim problemima temeljila je na tradiciji tzv. bečke škole povijesti umjetnosti i širega njemačkoga jezičnoga područja, posebice Aloisa Riegla, Abyja Warburga i Heinricha Wölfflina, te širokoj humanističkoj erudiciji. Već je u doktorskoj tezi o skulpturi baroknoga majstora Francesca Robbe (objavljena 1961), napustivši tradicionalnu podjelu na život i djelo, stavila težište na podrijetlo, razvoj i odlike stila, što je osobito izraženo u antologijskoj monografiji o Miroslavu Kraljeviću (1985), u kojoj preciznom analizom rasvjetljava njegovu poziciju u okviru europske moderne umjetnosti.
Baveći se raznim aspektima umjetničkih djela i teorijsko-umjetničkim problemima XX. st., poput pojma stvarnosti, u knjizi Svjedok u slici (2001., Nagrada grada Zagreba 2002) dala je originalan pogled na umjetnost XX. st., pridonijevši tumačenjima najvećih majstora europske moderne umjetnosti, poput Picassa, Maljeviča, Kleea, Giacomettija. Razlažući pojmove poput prostora ili monokromije, u knjizi Tradicija i moderna (2009), koju otvara »majstorima promatranja« Cézanneom, Matisseom i Mondrianom, ravnopravno je pristupila protagonistima i europske i hrvatske moderne (Vilko Gecan, Ljubo Babić, Miroslav Kraljević, Leo Steiner, Marino Tartaglia, Vlado Kristl, Julije Knifer, Ivan Meštrović), a u knjizi Umijeće opisivanja (2015) donijela je razradbu svoje metode opisivanja umjetničkih djela, vjerujući da uz sposobnost kvalitetne verbalizacije zapažanje prerasta u razumijevanje.
Od početaka je suvremenu hrvatsku umjetnost vrednovala u kontekstu zapadnoeuropske umjetnosti. Posebno se bavila opusima Josipa Vanište, Ljube Ivančića, Dušana Džamonje, Otona Glihe, Miroslava Šuteja, Ivana Picelja, Gabrijela Stupice, Aleksandra Srneca, Vojina Bakića, Vjenceslava Richtera, Julija Knifera, Ivana Meštrovića, Borisa Bućana, o kojima je pisala u časopisima i katalozima izložaba, a o pojedinima (Džamonji, Stupici, Richteru, Bućanu) i u monografijama, a prva je istražila i predstavila slikarski opus Josipa Seissela. Istodobno se bavila i stranim autorima (Tizian, Otto Wagner, Alexey von Jawlensky, Emil Nolde, Getulio Alviani, Kenneth Armitage, Olga Jevrić, Kiky Vices Vinci) te je ostvarila i nekoliko sinteza suvremene jugoslavenske umjetnosti. Istom je pozornošću i postupkom tumačila umjetnička djela i osobe, pojave i fenomene iz središta i margine, prošlosti i one suvremene, te promovirala avangardne pojave, pogotovo apstraktnu umjetnost (suprotstavivši se i Krleži 1960-ih).
Kao autorica i voditeljica nekoliko TV serija o pristupu i problemima moderne i suvremene umjetnost i medijske kulture (za zagrebačku televiziju 1966–77. i 1986. te beogradsku 1975–79), u okviru kojih je 1971. inicirala i urbano slikarstvo u Zagrebu (Knifer, Bućan), dobila je izravan uvid u posebnosti elektroničkih vizualnih medija te je među prvima počela intenzivno razmatrati odnose likovne umjetnosti i masovne medijske kulture. Bliska pokretu novih tendencija, u časopisu Bit International (1968–72), kojega je supokretačica te urednica tematskih brojeva Oslikovljena riječ i Televizija danas, objavila je pomne analize masovnih medija i promjene verbovizualnih tehnika. Sudjelovala je na međunarodnim manifestacijama Trigon u Grazu (1971–77), gdje je 1973. ostvaren njezin koncept videoumjetnosti (jedna od prvih manifestacija videoumjetnosti u Europi), iniciravši ju i u Hrvatskoj (Bućan, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak).
Proširila je interes povijesti umjetnosti na animirani film, strip i grafički dizajn (pisala je o Nedeljku Dragiću, Andriji Mauroviću, autorskom stripu zagrebačke škole, političkom plakatu), dovodeći ih u suodnose s tradicionalnim likovnim vrstama. Širina njezinih interesa vidljiva je i u likovnim kritikama, kojima je zarana stekla međunarodni ugled. Objavljivala je u nizu hrvatskih i svjetskih časopisa i novina, najčešće u Arhitekturi, Umjetnosti, Vjesniku (tekst o P. Mondrianu proglašen je 1956. najboljom likovnom kritikom Venecijanskoga bijenala), Telegramu (1960–68) tekstove u rasponu od svjetskih izložaba, suvremenog američkog slikarstva, stripa, kinetičke umjetnosti i računalne grafike te stećaka, srednjovjekovnog istarskog slikarstva i Radovanova portala. U Startu je (1975–83) objavila antologijsku seriju rasprava i osvrta, većinom na svjetske izložbe, dok je 1990-ih pisala u Globusu i Nacionalu o documenti i ponovno venecijanskim bijenalima te Cézanneovim i Vermeerovim retrospektivama, u Ciceru opsežne studije o Picassu, Pollocku, Matisseu.
Izbor radova objavila je 1979. u knjizi Od kiča do vječnosti (ponovljeno izdanje 2013), skupivši rasprave o ruskoj avangardi, političkom plakatu, demokratizaciji i socijalizaciji umjetnosti, fašizmu i kulturi, marginalnoj umjetnosti, likovnoj kritici te studiju o kiču kao sredstvu političkog manipuliranja. Kao svojevrsni sukus svojega djelovanja 2012. objavila je opsežnu zbirku Kritike i eseji: 1952.-2002., a 2017. izašla joj je autobiografija Susreti i sjećanja, zbir intimnih pogleda, među ostalim na gradove u kojima je boravila te osobe s kojima je prijateljevala (npr. Umberta Eca i Gilla Dorflesa).
Redovita članica HAZU-a od 2000., dobitnica je Državne nagrade za znanost za životno djelo u području humanističkih znanosti 2003., a 2014. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge za znanost.
Njezina umjetnička zbirka i stručna biblioteka pohranjena je u MGZ-u i NSK-u.
