Horkheimer [hɔ'rkhaiməɹ], Max, njemački filozof i sociolog (Stuttgart, 14. II. 1895 – Nürnberg, 7. VII. 1973). Studirao je psihologiju i filozofiju u Münchenu, Freiburgu i Frankfurtu, gdje je 1922. doktorirao kod H. Corneliusa tezom o Kantu. Od 1930. profesor na Sveučilištu u Frankfurtu i ravnatelj Instituta za društvena istraživanja (osnovan 1923), oko kojega su se okupljali ugledni lijevo orijentirani intelektualci (Th. W. Adorno, F. Pollock, L. Lowenthal, E. Fromm, H. Marcuse i dr.). Godine 1932. pokrenuo je znameniti Zeitschrift für Sozialforschung. U radovima iz razdoblja 1932–37. definirao je opću koncepciju »kritičke teorije društva«, utemeljenu na marksovskoj kritici političke ekonomije, prilagođenoj uvjetima kasnoga kapitalizma, te na usporednoj kritici metafizike i pozitivizma (objavljeni ponovno pod naslovom Kritička teorija – Kritische Theorie, I–II, 1968). Kada su nacisti osvojili vlast, Institut se 1933. nakratko preselio u Ženevu, a potom 1934. u SAD (New York, Sveučilište Columbia). Pod utjecajem europskih i svjetskih zbivanja u 1930-ima i 1940-ima Horkheimer je odbacio kritiku političke ekonomije i na početku 1940-ih, zajedno s Th. Adornom, u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung, 1947), definirao novi glavni problem kritičke teorije društva: »dijalektiku prosvjetiteljstva«, odnosno radikalnu kritiku sveukupne zapadne civilizacije i kulture kao gospodarenja ljudskoga roda nad prirodom. Tu je temu poslije samostalno razvijao kao kritiku instrumentalnog uma, odnosno kao kritiku zapadne racionalnosti. Od 1949. ponovno profesor u Frankfurtu, a od 1950. ravnatelj obnovljenog Instituta za društvena istraživanja. Glavno djelo: Pomračenje uma (Eclipse of Reason, 1947).
