Hopkins [hɔ'pkinz], Anthony, britanski glumac (Port Talbot, Wales, 31. XII. 1937). Iz velške radničke obitelji, glumu je diplomirao na Royal Welsh College of Music & Drama u Cardiffu 1957. te na londonskoj Kraljevskoj akademiji dramske umjetnosti (RADA) 1963. Nakon nastupa u manjim kazalištima, 1965–73. bio je član ansambla National Theatrea u Londonu gdje je, među ostalim, tumačio naslovne uloge u postavama Shakespeareovih tragedija Koriolan (1967) i Macbeth (1972). U kazalištima u New Yorku, Los Angelesu i Londonu nastupao je potom neredovito do 1989., npr. u Equusu Petera Shaffera (1973) te u Shakespeareovim dramama (kao Prospero u Oluji, 1979., kralj Lear 1986., Marko Antonije u Antoniju i Kleopatri, 1987), a Shakespeareove likove tumačio je i na filmu (Klaudija u Hamletu, Tony Richardson, 1969., Tita Andronika u Titu – Titus, Julie Taymor, 1999) te na televiziji (Otela 1981). Započevši filmsku karijeru 1967., privukao je pozornost ulogom Rikarda Lavljega Srca u Lavu u zimi (The Lion in Winter, Anthony Harvey, 1968) te od početka karijere kontinuirano tumači povijesne osobe, npr. Davida Lloyda Georgea u Mladom Winstonu (Young Winston, 1972) i padobranskog časnika u Nedostižnom mostu (A Bridge Too Far, 1977), oba u režiji Richarda Attenborougha, viktorijanskoga kirurga u Čovjeku-slonu (The Elephant Man, David Lynch, 1980), kapetana Williama Bligha u pustolovnoj drami Bounty (Roger Donaldson, 1984) te londonskoga knjižara u drami Između redaka (84 Charing Cross Road, David Jones, 1987), također (uvjerljiv i kao negativac) i na televiziji, npr. Charlesa Dickensa i Adolfa Hitlera. Onkraj biografskih uloga istaknuo se kao poremećeni mađioničar u Attenboroughovom trileru Magija (Magic, 1978). Prodornih svijetloplavih očiju i profinjene dikcije, naglašeniju je mladenačku gestu postupno primirio reduciranom mimikom, postigavši svjetsku slavu sofisticiranom kreacijom psihijatra i psihopata Hannibala Lectera u trileru Kad jaganjci utihnu (Silence of the Lambs, 1991., Oscar za glavnu ulogu) Jonathana Demmea, ponovivši je u dva nastavka (u režiji Ridleya Scotta, 2001. i Bretta Ratnera, 2002). Ugled je potvrdio ulogama emocionalno suzdržanih Britanaca uglađenih manira u kostimiranim dramama Jamesa Ivoryja Howards End (1992) i Na kraju dana (Remains of the Day, 1993), kao i daljnjim biografskim interpretacijama, najzapaženije američkoga predsjednika Richarda Nixona (Nixon, Oliver Stone, 1995), a utjelovio je i C. S. Lewisa (Zemlja sjena – Shadowlands, R. Attenborough, 1993), Pabla Picassa (Godine s Picassom – Surviving Picasso, J. Ivory, 1996), Johna Quincyja Adamsa (Amistad, Steven Spielberg, 1997), Alfreda Hitchcocka (Hitchcock, Sacha Gervasi, 2012). Popularnost potvrđuje sporednim ulogama u komercijalno uspješnim filmovima, npr. filmu strave Drakula (Bram Stoker’s Dracula, Francis Ford Coppola, 1992) i melodrami Legenda o jeseni (Legends of the Fall, Howard Zwick, 1994), obnavlja je kao vizionarski inženjer u znanstvenofantastičnoj TV seriji Westworld (2016–18) te u poznoj dobi ostvaruje dojmljive interpretacije osoba suočenih sa slabljenjem moći i mentalnih kapaciteta npr. pape Benedikta XVI. (Dvojica papa – The Two Popes, Fernando Meirelles, 2019) i temperamentna starca koji boluje od demencije u Ocu (The Father, Florian Zeller, 2020., Oscar za glavnu ulogu), kao i Leara u televizijskoj adaptaciji te tragedije, radnje premještene u distopijski London (2018). Nastupio je u više od 80 filmova, a 1993. dodijeljen mu je viteški naslov (Sir).
