Hoff [hɔf], Jacobus Hen(d)ricus van’t, nizozemski kemičar (Rotterdam, 30. VIII. 1852 – Berlin, 1. III. 1911). Sveučilišni profesor kemije, mineralogije i geologije u Amsterdamu, zatim profesor Pruske akademije znanosti u Berlinu. God. 1874., neovisno o J.-A. Le Belu, objavio koncepciju trodimenzijske strukture organskih spojeva, koja se osniva na predodžbi prema kojoj ugljikov atom može tvoriti četiri jednostruke kemijske veze usmjerene prema vrhovima tetraedra i koja je omogućila objašnjenje optičke aktivnosti kemijskih spojeva. Bio je to temelj daljnjega razvoja suvremene stereokemije. Istraživao je i brzine kemijskih reakcija, kemijsku ravnotežu, elektrolitsku disocijaciju, izveo jednadžbu za osmotski tlak (van’t Hoffov zakon) i uveo pojam afiniteta u kemiju. Prvi je dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1901).