Hanslick [ha'nslik], Eduard, austrijski glazbeni kritičar, estetičar i povjesničar glazbe (Prag, 11. IX. 1825 – Baden kraj Beča, 6. VIII. 1904). Jedan od prvih modernih glazbenih kritičara i prvi sveučilišni profesor muzikologije. Studirao pravo u Beču, službovao kao pravnik u Klagenfurtu i Beču do 1856., kada je prešao na Sveučilište. Bavio se glazbenom kritikom u različitim novinama, od 1844. povremeno, a 1852–95. stalno (Wiener Zeitung, Die Presse, Neue freie Presse). Nakon imenovanja profesorom (povijest i estetika glazbe) na Sveučilištu u Beču 1861., potpuno se posvetio predavanjima, znanosti i novinarstvu. Putovao Europom (Francuska, Engleska, Njemačka, Italija) kao prosuditelj glazbala, sudionik znanstvenih savjetovanja i novinski izvjestitelj.
Hanslick je autor najutjecajnijega traktata u povijesti estetike glazbe: O glazbeno lijepom (Vom Musikalisch-Schönen, 1854). U njemu se protivi tzv. estetici osjećajnosti romantizma, odnosno shvaćanju da izražavanje i izazivanje osjećaja glazbom ili predstavljanje nekog izvanglazbenog sadržaja (npr. u tzv. programnoj glazbi) predstavlja njezin sadržaj ili estetičku vrijednost, a zauzima se za »zvučeći pokrenute forme« kao jedini sadržaj glazbe. Ta se koncepcija smatra začetkom modernoga formalizma u estetici glazbe, a imala je snažan utjecaj na neka skladateljska i estetička shvaćanja u XX. st. (I. Stravinski, S. Langer). Kao glazbeni kritičar Hanslick je bio oštar protivnik Wagnera i tzv. novonjemačke škole, a zagovornik Brahmsa. U glazbenoj je kritici vidio sredstvo kultiviranja koncertne građanske publike i afirmacije javnoga demokratičnoga pristupa glazbi za sve ljude.