Haneke [ha:'nəkə], Michael, austrijski filmski redatelj i scenarist njemačkoga podrijetla (München, 23. III. 1942). Diplomirao filozofiju, psihologiju i dramske umjetnosti u Beču. Isprva režirao za televiziju. U ranim ostvarenjima, prvijencu Sedmi kontinent (Der siebente Kontinent, 1989) te filmovima Bennyjev video (Benny’s Video, 1992) i 71 fragment kronologije slučajnosti (71 Fragmente einer Chronologie des Zufalls, 1994), pokazao je temeljne tematske stilske sklonosti, očitujući utjecaje Bertolta Brechta, ali i austrijske suvremene književnosti (Th. Bernhard, P. Handke): usmjerenost na motive malograđanskoga licemjerja i naizgled nemotiviranoga nasilja, sklonost metafilmskim elementima, formalno precizan stil režije i otklon od konvencionalnih dramaturških obrazaca kojima iznevjerava očekivanja gledatelja. U dramama, produciranima u Francuskoj, Šifra: nepoznata (Code inconnu: récit incomplet de divers voyages, 2000), Skriveno (Caché, 2005; nagrada za režiju u Cannesu), koja mu donosi svjetski ugled, i Happy End (2017), izraženije se bavio problemima klasnih odnosa i pravima imigranata te nestabilnošću nuklearne obitelji; potonje je posebno razrađivao u filmu Funny Games (1997) i njegovoj američkoj inačici (2007) te u distopiji Vučje doba (Le Temps du loup, 2003), koji tematiziraju ugrozu obitelji. Izniman uspjeh postigao je francuskim filmom Pijanistica (La Pianiste, 2001; nagrada žirija u Cannesu), adaptacijom istoimena romana Elfride Jelinek o nastranoj učiteljici klavira, te dramama Bijela vrpca (Das weiße Band: Eine deutsche Kindergeschichte, 2009; Zlatna palma u Cannesu), o zločinima u protestantskom njemačkom mjestašcu uoči I. svjetskog rata, i Ljubav (Amour, 2012; Oscar za najbolji film na stranom jeziku, Zlatna palma), o brizi ostarjelog supruga za umiruću suprugu, potvrdivši se kao jedan od najznačajnijih suvremenih redatelja.
