Gautier [gotjẹ'], Théophile, francuski književnik i kritičar (Tarbes, 30. VIII. 1811 – Neuilly, 23. X. 1872). Studirao slikarstvo kod Rioulta. Isprva oduševljen pristaša romantizma (bio povezan sa G. Nervalom), poslije se distancirao od romantičara i zagovarao impersonalnu poeziju. Pjesme su mu cizelirane minijature, nadahnute ljepotom krajolika te slikama i kipovima (glavna zbirka Emajli i kameje – Émaux et Camées, 1852). Njegov smisao za pikturalnu evokaciju dolazi do izražaja i u romanima (Gospođica de Maupin – Mademoiselle de Maupin, 1835; Roman mumije – Le Roman de la momie, 1858; Kapetan Fracasse – Le Capitaine Fracasse, 1861–63. i dr.) i putopisima (Putovanje u Španjolsku – Voyage en Espagne, 1840). Kao kritičar (u listovima La Presse i Le Moniteur objavio više od dvije tisuće feljtona) Gautier je impresionistički deskriptivan. Originalna pojava na prijelazu od romantizma prema novim književnim pravcima XIX. st. Gautier je prethodnik Ch. Baudelairea i parnasovaca, nositelj doktrine »l’art pour l’art«. Ch. Baudelaire posvetio mu je Cvjetove zla (Les Fleurs du mal, 1857), kao »besprijekornomu pjesniku«, »savršenomu čarobnjaku francuske književnosti«. Svrha je umjetnosti, prema Gautieru, traženje i stvaranje ljepote, »jedino je forma važna«, a pjesnik mora biti ravnodušan prema političkim, socijalnim i moralnim problemima (zato, nastojeći pobjeći od svakodnevne stvarnosti, piše osobito o dalekim zemljama i događajima iz davno prošlih vremena). Gautier smatra da je lijepo (le beau) bit umjetnosti: »Čim neka stvar postane korisna, prestaje biti lijepa«. Posmrtno objavljena Povijest romantizma (Histoire du romantisme, 1874) dokument je o njegovim suvremenicima i vremenu. Ostala djela: Pjesme (Poésies, 1830), Albertus (1833), Komedija smrti (Comédie de la mort, 1838).
