Friedan [fri:'dən], Betty (pravo ime Bettye Naomi Goldstein), američka feministica (Peoria, Illinois, 4. II. 1921 – Washington, 4. II. 2006). Rođena u obitelji židovskih emigranata iz Rusije. Studij psihologije završila na Smith Collegeu u Northamptonu, Massachusetts (1942), a magistrirala na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu pod mentorstvom Erika Eriksona (1943). Nakon studija radila kao novinarka u lijevo orijentiranoj novinskoj agenciji Federated Press, te u službenom glasilu radikalnog sindikata United Electrical Workers UE News, u kojima je pisala o diskriminaciji žena, ali i sama osjetila diskriminaciju. Nakon gubitka posla zbog traženja porodiljskog dopusta radi kao slobodna novinarka. U knjizi Ženska mistika (The Feminine Mystique, 1963) opisala je »problem koji nema imena« – šutljivu patnju milijuna obrazovanih žena zbog osjećaja praznine i nezadovoljstva svojim životom kućanice i majke koji je u javnosti uzdignut do mita. Sintagma »ženska mistika«, kao osuda idealizacije tradicionalne uloge žene, postala je borbena parola feminističkoga pokreta u 1960-ima. Sudjelovala je u osnivanju vodeće američke organizacije za prava žena, Nacionalne organizacije žena (NOW) 1966., te bila njezina prva predsjednica (1966–70). Bila je suorganizatorica Ženskog štrajka za jednakost, održanoga u kolovozu 1970., i kampanje za ratifikaciju amandmana o jednakim pravima, suutemeljiteljica Nacionalne udruge za ukidanje zakona o pobačaju (NARAL) 1969. i Nacionalnoga ženskoga političkog odbora (NWPC) 1971. Utemeljila je i prve kolegije ženskih studija u SAD-u na Sveučilištu Cornell 1972., a pomogla je organizirati Međunarodni feministički kongres 1973. te je iste godine postala direktorica Prve ženske banke i fiducijarnog društva. Bila je gostujuća profesorica na nekoliko sveučilišta, te od 1998. do smrti profesorica na Sveučilištu Cornell, gdje je vodila projekt »Nova paradigma: žene, muškarci, rad, obitelj i javna politika«, koji je trebao redefinirati feminizam i njegov odnos prema obitelji i radu. Smatrala je da ženski pokret nije prijetnja majčinstvu i protivila se ekskluzivizmu radikalnih feministica, te se zauzimala za široki pokret za ljudska prava koji bi okupljao i žene i muškarce. Slavljena kao »majka« modernoga ženskog pokreta, ispunjenje svojega liberalnoga reformističkog programa vidjela je u oslobođenju muškaraca. Ostala djela: To mi je promijenilo život (It Changed My Life, 1976), Druga faza (The Second Stage, 1981), Vrelo starosti (The Fountain of Age, 1993), S onu stranu roda (Beyond Gender, 1997), Život dosad (Life So Far, autobiografija, 2000).
