Franjo Asiški (pravo ime Giovanni Bernardone), osnivatelj Franjevačkoga reda (Assisi, 1181. ili 1182 – Assisi, 1226). Sin bogata trgovca u Assisiju i majke Francuskinje (po kojoj ga je otac zvao Francesco). Nakon bolesti i obraćenja napustio je obiteljsku kuću i od 1208. živio kao prosjak (odatle mu nadimak il Poverello – Siromašak) i putujući propovjednik, brinuo se za gubavce i popravljao ruševne crkve. Njegovo propovijedanje o »evanđeoskom siromaštvu« brzo se širilo, pa su mu se već 1209. priključili prvi istomišljenici. Kako je broj pristaša brzo narastao, Franjo ih je okupio u Red manje braće (→ franjevci) i sastavio jednostavna pravila koja su se zasnivala na tekstovima Novoga Zavjeta; braća su se obvezivala na življenje u siromaštvu i pokori te služenju ljudima i Crkvi. Pravila je usmeno odobrio papa Inocent III. (1209), dok ih je Honorije III. konačno potvrdio papinskom bulom (1223). Franji se 1212. priključila i asiška plemkinja Klara pa je tako nastala ženska grana franjevačkoga reda. (→ klarise)
Franjo je njegovao misionarski duh Crkve pa se i sam s križarima uputio na Istok (1219), gdje se uspio sastati sa sultanom Al-Malikom. Već sljedeće godine odrekao se svih upravnih dužnosti u Redu, povukao se u samoću na Monte Alverno, gdje je doživio mistično iskustvo stigmatizacije (1224), što je prvi zabilježeni slučaj te pojave uopće. Ponovno je krenuo propovijedati, ali se zbog bolesti vratio u Assisi. Tjelesne patnje shvaćao je kao nasljedovanje muke Kristove, o čemu govori i poznata Pjesma stvorenjȃ (Cantico delle creature) ili Pjesma brata Sunca (Cantico di frate Sole, 1224), prvi značajan pjesnički tekst na pučkom jeziku u talijanskoj književnosti (pisan na umbrijskom dijalektu). Umro je u crkvi sv. Marije od Porcijunkule u kojoj je doživio svoje obraćenje, a grob mu se nalazi u crkvi sv. Franje u Assisiju, koja je podignuta u njegovu čast. Dvije godine nakon smrti (1228) papa Grgur IX. proglasio ga je svetim. Spomendan mu je 4. listopada.
Osim u talijanskoj likovnoj umjetnosti, gdje su, uz ostalo, dani ciklusi iz svečeva života (Giotto, u Assisiju i Firenci), sv. Franjo često je prikazivan i izvan Italije, osobito scena stigmatizacije (Albrecht Dürer, Lucas Cranach st., El Greco, Francisco de Ribalta, Bartolomé Esteban Murillo). U književnosti je Franjin lik obrađen predajom (Cvijeće svetoga Franje – Fioretti di San Francesco), u legendama (Johann Gottfried Herder, Clemens Brentano), pjesmama (Paul Celan), pripovijestima i romanima (Hermann Hesse, Nikos Kazandzakis, Leo Weismantel), u XI. pjevanju Danteova Raja. O njemu je snimljeno više filmova među kojima se ističe Franjo, božji lakrdijaš (Francesco, giullare di Dio, 1950) Roberta Rossellinija.
