Falla [fa'ļa], Manuel de, španjolski skladatelj i pijanist (Cádiz, 23. XI. 1876 – Alta Gracia, Argentina, 14. XI. 1946). Glazbu učio na Konzervatoriju u Madridu (glasovir, skladanje). Pod utjecajem F. Pedrella upoznao je španjolski folklor, posebno specifičnu andaluzijsku mješavinu arapskih i starošpanjolskih glazbenih elemenata, i španjolsku renesansnu glazbu te postao oduševljeni pristaša španjolskog nacionalnog umjetničkog smjera. Godine 1907–14. boravio je u Parizu gdje se posebno družio sa skupinom onodobnih francuskih skladatelja (C. Debussy, M. Ravel, P. Dukas) i prihvatio znatan utjecaj impresionizma. Vrlo samokritičan, po povratku u Španjolsku sve je manje skladao. Razočaran ishodom Španjolskog građanskog rata 1939. emigrirao je u Argentinu, gdje je ostao do kraja života.
Iako je skladao malo, de Falla je svestran autor vrsne vokalne glazbe (solo pjesme, zborovi: npr. Sedam španjolskih narodnih pjesama – Siete canciones populares españolas, 1914–15), instrumentalne komorne glazbe za gitaru (Počast za Debussyjev grob – Homenaje pour le tombeau de Debussy, 1920) i orkestralnih skladbi (simfonijske impresije za glasovir i orkestar: Noći u španjolskim vrtovima – Noches en los jardines de España, 1911–15). No težište je njegova stvaralaštva, i najbolja su mu djela, na području glazbenog kazališta: uz ostalo, baleti Ljubav čarobnjak (El amor brujo, 1914–15), nedovršena scenska kantata Atlántida (1926–46) i osobito remek-djelo Trorogi šešir (El sombrero de tres picos, 1918–19). Osebujnom stilskom mješavinom folklora, impresionizma i neoklasicizma de Falla se smatra najistaknutijim predstavnikom moderne španjolske umjetničke glazbe XX. stoljeća.