Eliot [e'liət], Thomas Stearns, engleski književnik (St. Louis, Missouri, 26. XI. 1888 – London, 4. I. 1965). Studirao na Harvardu, u Oxfordu, na Sorbonnei i u Marburgu, doktorirao tezom o filozofu F. H. Bradleyju. Od 1914. stalno je živio u Engleskoj; 1928. naturalizirani britanski podanik. Djelovao kao nastavnik, književni recenzent, bankovni činovnik, urednik časopisa Egoist i Criterion (1922–39), urednik za poeziju izdavačke kuće Faber and Faber (1925–65). Dobitnik mnogih nagrada među kojima i Nobelove nagrade za književnost (1948) i 16 počasnih doktorata.
Eliotova opsežna i sustavna naobrazba (klasični jezici, filozofija, psihologija, književnost) očita je u svem njegovu književnom radu. Za njegov je razvoj važan avangardni utjecaj Ezre Pounda, ali i anglokatolička tradicija, engleski metafizički pjesnici, Shakespeare, Dante i francuski simbolisti. Eliotova književna djelatnost obuhvaća područje književne kritike, lirike i drame u stihovima. U središtu je njegova stvaralaštva odnos moderniteta i tradicije, u smislu njezine obnove i integriranja u modernu duhovnost. Protivnik neoromantičara i romantičarskoga mentaliteta uopće, Eliot je sam za sebe rekao da je »anglokatolik u religiji, rojalist u politici i klasicist u književnosti«. Tu i počinje paradoks pjesnika i kritičara Eliota: društveni konzervativac te bitan eksperimentator i pronalazač na području pjesničkog izraza (obnovitelj i kovač jezika poput Joycea, Yeatsa i Pounda). Eliot traži i nameće poredak emociji i imaginaciji, u svojim pjesmama primjenjuje najmodernije tehnike struje svijesti i jukstapozicije, tražeći i ostvarujući svoj legendarni »objektivni korelativ«, predmet koji je znak i izraz istodobno. Nastojeći uspostaviti što univerzalnije simbole i proširiti krug asocijacija, Eliot uz svakodnevne stvari u svoje lirske kompozicije unosi i mnoštvo aluzija na opća mjesta kulture, citate iz djela starih i novih engleskih i stranih autora, što otežava izravnu komunikaciju, ali povećava sugestivnost stihova, kao u znamenitoj poemi Pusta zemlja (The Waste Land, 1922). Temelj je njegove poetike neprestano suprotstavljanje i istodobna stopljenost prošlosti i sadašnjosti, problematika povijesnog i apstraktnog vremena uopće. To je napose vidljivo u filozofsko-religioznom spjevu Četiri kvarteta (Four Quartets, 1943). Pjesnički mu izraz kao »napad na nemušto« otkriva maksimalnu koncentraciju, raznovrstan ritam, spajanje kolokvijalnih i ritualnih elemenata te puritansku disciplinu pri obradbi jezične građe. Utjecao je na nekoliko naraštaja engleskih, američkih i europskih pjesnika i kritičara (nakon 1950. vidljiv je njegov utjecaj i na hrvatsko pjesništvo). Nakon 1930., Eliot je posvetio veliku pozornost obnovi drame u stihovima. Započevši u duhu aristofanske komedije, on je tu zamisao ostvario u remek-djelu Ubojstvo u katedrali (Murder in the Cathedral, 1935) kao tragični misterij i liturgijsku dramu; u Obiteljskom sastanku (The Family Reunion, 1939) stvorio je pjesničku igru s elementima grčke tragedije, dok je u Domjenku uz koktel (The Coctail Party, 1949) dao duhovit i zabavan kazališni komad s religijskim implikacijama. Eliot je uspio oživjeti renesansni oblik drame u stihovima uz suvremene sadržaje i tehničke novine. Ostala djela: Prufrock i druga zapažanja (Prufrock and Other Observations, 1917), Pepelnica (Ash Wednesday, 1930), Za tuđim bogovima (After Strange Gods, eseji, 1934), Eseji, drevni i suvremeni (Essays, Ancient and Modern, 1936), Pjesnik i pjesništvo (Poet and Poetry, eseji, 1957), Sabrane pjesme (Collected Poems, 1963) i dr.
