Ekvatorska Gvineja (španjolski República de Guinea Ecuatorial, francuski République de Guinée-Équatoriale), država u ekvatorskome dijelu zapadne Afrike, na obali Gvinejskoga zaljeva, između Kameruna na sjeveru (duljina granice 189 km), Gabona na istoku i jugu (350 km) te Atlantskoga oceana na zapadu; obuhvaća 28 051 km².
Prirodna obilježja
Ekvatorska Gvineja sastoji se od kontinentalnoga (26 017 km²) i otočnoga (2034 km²) dijela. Kontinentalni dio (Río Muni ili Mbini) čine obalna nizina (široka do 25 km) s priobalnim otocima (Corisco, Elobey Grande i Elobey Chico) i unutrašnji visoki ravnjaci, koji se prema jugu uzdižu u Kristalno gorje (Montes de Cristal) do 1200 m visine; obala je duga 296 km. Otočni dio zemlje čine udaljeni pučinski otoci Bioko (2017 km²) i Pagalu (Annobón; 17 km²). Bioko je brdovit otok vulkanskoga postanka s najvišim vrhom zemlje (Pico Basilé, 3011 m). Klima je ekvatorska s visokim temperaturama (između 24 °C i 26 °C) i velikom vlažnosti zraka (oko 90%) tijekom cijele godine te obiljem oborina; od 2000 mm u otočnome dijelu do 4600 mm godišnje uz kontinentalnu obalu, u unutrašnjosti padne nešto manje oborina. Najveći dio teritorija (65%) pokriven je tropskom kišnom šumom; uz obalu rastu šume mangrova, a na ravnjacima u unutrašnjosti je mjestimično razvijena savana. Jedina je veća rijeka Mbini (također Benito ili Wele, 338 km) koja protječe sredinom kontinentalnoga dijela Ekvatorske Gvineje i ulijeva se u Gvinejski zaljev.
Stanovništvo
Ekvatorska Gvineja ima 1 222 442 stanovnika (preliminarni rezultati popisa 2015) od kojih 72,2% naseljava kontinentalni dio zemlje, a 27,8% otočni. Prosječna je gustoća naseljenosti 43,6 st./km²; najgušće su naseljeni otoci Bioko (pokrajina Bioko Norte, 452 st./km²) i Pagalu (258 st./km²), dok je kontinentalni dio, izuzev priobalja (Litoral, 53 st./km²), vrlo rijetko naseljen (18–30 st./km²). Najbrojniji su pripadnici naroda Fang (56,6%), slijede Bubi (10,0%) i Seke (2,9%) te Nigerijci (Joruba 8,0%, Ibo 4,0%) kao sezonski radnici; Europljana (uglavnom Španjolci) ima oko 3,0%. Po vjeri prevladavaju kršćani (93,6%; katolici 87,0%, protestanti 5,0% i dr.), ali ima i muslimana sunita (2,0%) te pripadnika tradicionalnih vjerovanja. Prosječna je godišnja stopa porasta stanovništva 2,8% (2010–15). Prirodni priraštaj (2,21% ili 22,1‰, 2013) rezultat je vrlo visoka nataliteta (35,4‰) i za afričke prilike relativno niska mortaliteta (13,2‰) stanovništva, koje je u prosjeku veoma mlado; u dobi je do 14 godina 39,6% st., od 15 do 64 godine 53,7% st., a u dobi od 65 i više godina 6,5% st. (2011). Mortalitet dojenčadi iznosi 69,3‰ (2013). Očekivano je trajanje života za muškarce 51,7 godina, a za žene 54,6 godina (2013). Ekonomski je aktivno 414 000 st. ili 33,8% (2014); u poljoprivredi (plantaže kakaa i kave), šumarstvu i ribarstvu (lov na tune, školjkarstvo) zaposlena je glavnina aktivnoga stanovništva (69,1%), dok je u građevinarstvu, industriji, rudarstvu i uslužnim djelatnostima zajedno zaposleno svega 30,9% (2003). Službeni su jezici španjolski i francuski, a razgovorni portugalski (otok Pagalu), bubi, fang, engleski i dr. Nepismeno je 5,5% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Sveučilište je u Malabu (osnovano 1995). Glavni je grad Malabo (187 302 st., 2012) na otoku Bioku; na kopnu je najveći grad luka Bata (173 036 st., 2005); u gradovima živi 70,6% st. (2015).
Gospodarstvo
Od sredine 1990-ih, otkrićem i eksploatacijom nafte i plina iz podmorja, gospodarstvo Ekvatorske Gvineje određeno je ponajprije naftnom industrijom (godišnje stope rasta BDP-a do 2000. bile su od 10% do 15%). Dnevna proizvodnja nafte 2005. dosegnula je 358 000 barela, no potom se smanjuje, te 2014. iznosi 281 000 barela (tijekom 2004–13. prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila je 312 000 barela). Pad cijena nafte na svjetskome tržištu i smanjenje njezine proizvodnje uzrokovali su pad BDP-a 2013 (−6,5%), 2014 (-0,3%) i 2015 (−9,4% ). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2015. iznosila je 10 milijarda USD; BDP po stanovniku bio je 13 540 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel industrije (oko 86%), a potom uslužnoga sektora (9%) i poljoprivrede (5%); do otkrića nafte poljoprivreda je činila oko 80% BDP-a. Uz gospodarski dominantnu naftnu industriju, značajno je i iskorištavanje šuma te rudarstvo (ležišta željezne rude, zlata, dijamanata i dr.). Veliko su gospodarsko opterećenje raširena korupcija i znatan udjel siromašnoga stanovništva (76,8% 2006., 49% 2013). Stopa nezaposlenosti je 22,3% (2009); u naftnoj industriji koja stvara najveći dio BDP-a zaposleno je samo 4% domaće radne snage (2011). Vrijednost izvoza ostvarenoga 2015. iznosila je 9,1 milijardu USD (2014. bila je 14,7 milijarda USD); najviše se izvozi nafta (u Kinu, Veliku Britaniju, Brazil, Francusku, Japan, Nizozemsku i dr.). Vrijednost uvoza 2015. iznosila je 4,1 milijardu USD (2014. bila je 5,4 milijarda USD); većina uvoza odnosi se na opremu naftne industrije, građevni materijal, vozila i dr. (najviše se uvozi iz SAD-a, Španjolske i Kine). Veličina javnoga duga je 15,8% BDP-a (2015).
Promet
Cestovna je mreža Ekvatorske Gvineje slabo razvijena; od 2880 km cesta, asfaltirano je svega 405 km (2001). Najvažnije su: polukružna cesta koja povezuje glavna naselja na Bioku i na kontinentu prometnica koja povezuje zaleđe (Ebebiyin i Mongomo) s lukom Batom. U izgradnji je 175 km brze ceste od Bate do novoizgrađene zračne luke kraj Mengomeyéna u unutrašnjosti. Važnije su luke Bata, Luba i Malabo; redovite trajektne veze između kontinentalnog i otočnoga dijela zemlje. Međunarodne su zračne luke Malabo, Bata i President Obiang Nguema (otvorena 2012) kraj Mengomeyéna.
Novac
Novčana je jedinica CFA franak (CFAF; XAF); 1 CFA franak = 100 santima (centimes).
Povijest
Portugalci su 1469. otkrili otočje Fernando Póo, a 1471. Annobón, koje su anektirali 1484 (plantaže šećera uz robovski rad). Španjolci su držali otočje od 1778., kao uporište u trgovini crnim robljem. Privremeno su otocima upravljali Britanci 1827–45. Španjolska se utvrdila i na susjednom afričkom kopnu (Río Muni) 1843–1900. Do 1968. ostala je španjolski posjed (poznat kao Španjolska Gvineja), autonoman od kraja 1963. Neovisna postaje 12. X. 1968. kao federacija dviju pokrajina – Río Muni (pretežno kontinentske) i Macías Nguema Byogo (otočne, udaljene 50-ak km zapadno od Kameruna; prethodno se otok zvao Fernando Póo, a nakon 1979. Bioko). Tijekom 1968–79. diktatorski je vladao Francisco Macías Nguema; 1973. proglasio je unitarnu državu (pod njegovim režimom emigriralo je oko 110 000 st.). Ubijen je u državnom udaru 1979., a vlast je preuzeo pukovnik Teodoro Obiang Nguema Mbasogo. Demokratski sustav formalno je uveden 1991., a izbore tijekom 1990-ih opozicija i promatrači smatrali su nepravednima i lažiranima (programi međunarodne pomoći ukinuti su 1993. zbog korupcije). Oporba ne sudjeluje na izborima 1993., a neki su njezini lideri 1995. zatvoreni; na predsjedničkim izborima 1996. pobijedio je Mbasogo, a njegova Demokratska stranka Ekvatorske Gvineje prevlast je zadržala i nakon parlamentarnih izbora 1999. Sporno razgraničenje na moru Ekvatorska Gvineja ima s Kamerunom i Nigerijom (u Gvinejskom zaljevu bogatom naftom) te s Gabonom (s državom San Tome i Prinsipe ima sporazumnu morsku granicu od 1999). Godine 2002. i 2009. Mbasogo je ponovno pobijedio na predsjedničkim izborima, uz opozicijske prosvjede (2004. neuspjeli je pokušaj državnog udara). Na referendumu u studenome 2011. prihvaćena je velika ustavna reforma (kao ustav stupila na snagu 16. II. 2012), ali pojedine promjene stupaju na snagu kad se izaberu nova tijela i organi. Na parlamentarnim izborima 2013., koje je opozicija osporila, vladajuća Demokratska stranka osvojila je gotovo sva mjesta.
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. XI. 1991 (dopunjen amandmanima 1995., te izmijenjen 2012), Ekvatorska Gvineja republika je s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga građani na izravnim izborima za mandat od 7 godina i može biti biran najviše na dva mandata. Izvršna je vlast u rukama predsjednika republike koji imenuje članove Vijeća ministara (vlade), koje mu je odgovorno za svoj rad. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament, koji se sastoji od Doma narodnih zastupnika (Camara de los Representantes del Pueblo), sa 100 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 5 godina, te Senata, sa 70 članova, od kojih 55 biraju građani, a 15 imenuje predsjednik republike. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud najviša je institucija u sustavu sudbene vlasti. Administrativno je država podijeljena na 7 provincija. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 12. listopada (1968).
Političke stranke
Okupljanje za socijaldemokraciju (Convergencia para la Democracia Social – akronim CPDS), osnovano 1984. u Parizu. Legalizirano je 1993. Vodeća je oporbena stranka od 2004. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska stranka Ekvatorske Gvineje (Partido Democrático de Guinea Ecuatorial – akronim PDGE), osnovana 1987. Bila je jedina legalna stranka do 1991., a na vlasti je i nakon izbora 2008.
