Dulbecco [dulbe'k:o], Renato, talijansko-američki biolog (Catanzaro, 22. II. 1914 – La Jolla, California, 19. II. 2012). Diplomirao je 1936. medicinu na Sveučilištu u Torinu gdje je i radio na Institutu za anatomiju. Od 1947. u SAD-u, radio je na Sveučilištu Indiana 1947–49., u Kalifornijskom tehnološkom institutu (California Institute of Technology) 1949–62., u Salkovu institutu za biološka istraživanja u San Diegu 1962–72. te ponovno od 1977. do umirovljenja 1997., a 1972–77. djelovao je u Londonu u zakladi za istraživanje karcinoma Imperial Cancer Research Fund. Sudjelovao je u Projektu ljudskoga genoma (engl. Human Genome Project, HGP), koji se odvijao 1990–2003. s ciljem određivanja slijeda nukleotida i položaja gena u cjelokupnome ljudskom genomu.
Istraživao je virus konjskoga encefalitisa, virus dječje paralize (poliovirus) te proučavao djelovanje tumorskoga virusa SV40 (od engl. simian vacuolating virus 40) na kulturu stanica i zaključio da razmnožavanje tumorskoga virusa dovodi ili do razaranja stanica i stvaranja mnogobrojnih viriona (litički ciklus virusa) ili do njihove transformacije pri čem se transformirane stanice razlikuju od normalnih po načinu rasta i sadržavaju DNA specifičnu za virus integriranu u stanicu domaćina. Unaprijedio je 1952. metodu uzgoja i dokazivanja virusa u laboratoriju prethodno rabljenu za bakteriofage i prilagodio je za uporabu u animalnoj virologiji. U tzv. plak-testu ili testu plakiranja uočio je da infektivna čestica stvara plak (plaque), odnosno prozirne ili svjetlije obojene virusne čistine u odnosu na obično crveno obojeni stanični monosloj u kojem animalne stanice rastu u jednom sloju na ravnoj podlozi. Plakovi nastaju u sklopu ciklusa virusne infekcije gdje nakon virusne replikacije stanica umire. Test se danas rabi za točno i precizno određivanje koncentracije, odnosno titra virusa, važan je u istraživanjima u virologiji, genskoj terapiji, istraživanju antivirusnih lijekova itd. U biotehnologiji, po njem je ime dobila Dulbeccova modificirana Eagleova hranidbena podloga (DMEM, engl. Dulbecco’s modified Eagle's medium) koja se rabi za uzgoj stanica u kulturi, primjerice za uzgoj virusa u stanicama pri proizvodnji cjepiva. Objavio je sveučilišni udžbenik Virologija (Virology, 1980., s Haroldom S. Ginsbergom), više popularnoznanstvenih djela, npr. Inženjeri života: medicina i moral u eri DNA (Ingegneri della vita: medicina e morale nell’era del DNA, 1988), Geni i naša budućnost (I geni e il nostro futuro, 1995) te memoare Znanost, život i pustolovina (Scienza, vita e avventura, 1989).
Za otkriće međudjelovanja tumorskih virusa i genetičkoga materijala stanice podijelio je s Davidom Baltimoreom i Howardom Martinom Teminom 1975. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Bio je član Američke akademije umjetnosti i znanosti od 1965., Akademije dei Lincei od 1968. te Nacionalne akademije znanosti SAD-a i Royal Society od 1974.
