Duby [dybi'], Georges, francuski povjesničar (Pariz, 7. X. 1919 – Le Tholonet kraj Aix-en-Provencea, 3. XII. 1996). Diplomirao je povijest i geografiju na Sveučilištu u Lyonu 1942. Bio je gimnazijski nastavnik u Mâconu (1942–44), potom je radio na sveučilištima u Lyonu (1944–50), Besançonu (1950–51) i Aix-en-Provenceu (1951–70), doktoriravši 1952. na Sorbonnei, te, kao profesor povijesti srednjovjekovnog društva, na Collège de France 1970–91. U objavljenoj disertaciji Društvo u XI. i XII. stoljeću u području Mâconnais (La Société aux XIe et XIIe siècles dans la région mâconnaise, 1953) bavio se evolucijom feudalnih odnosa i regionalne dinamike moći. Djelujući u krugu analista, zanimanje za kolektivne mentalitete pokazao je u knjizi Povijest francuske civilizacije (Histoire de la civilisation française, 1958., I–II, koautor Robert Mandrou), potom je proučavao srednjovjekovne poljoprivredno-gospodarske strukture (Ruralna ekonomija i seoski život na srednjovjekovnom Zapadu – L’Économie rurale et la vie des campagnes dans l’Occident médiéval, I–II, 1962; Ratnici i seljaci, VII. – XII. st.: prvi uspon europske ekonomije – Guerriers et paysans, VIIe – XIIe siècles: premier essor de l’économie européenne, 1973), a 1960-ih objavio je više djela o društvenim aspektima srednjovjekovne likovne umjetnosti, poslije prerađenih za knjigu Vrijeme katedrala: umjetnost i društvo 980.–1420. (Le Temps des cathédrales: l’art et la société, 980–1420, 1976). U Godini tisućitoj (L’An mil, 1967) razmatrao je kako se dugotrajniji fenomeni sublimiraju u jednom povijesnom trenutku, kao i u mikrohistorijskoj analizi Nedjelja kod Bouvinesa: 27. srpnja 1214 (Le Dimanche de Bouvines: 27 juillet 1214, 1973), jednom od pionirskih djela historijske antropologije, u kojem se bavio kolektivnim predodžbama i kulturom pamćenja o bitki koju su vodili francuski kralj Filip II. August i rimsko-njemački car Oton IV. Pisao je o feudalnome društvenom poretku (Tri reda ili imaginarij feudalizma – Les Trois Ordres ou l’Imaginaire du féodalisme, 1978), obitelji, braku i ženi u feudalizmu (Vitez, žena i svećenik: ženidba u feudalnoj Francuskoj – Le Chevalier, la femme et le prêtre: le mariage dans la France féodale, 1981) te kulturi i svakodnevici aristokracije (William Marshal ili najbolji vitez na svijetu – Guillaume le Maréchal ou Le meilleur chevalier du monde, 1984), 1991. objavio je intelektualnu autobiografiju Povijest se nastavlja (L’Histoire continue). Suuredio je niz izdanja, npr. Povijest Francuske: od početaka do naših dana (Histoire de la France: des origines à nos jours, I–III, 1970–71), Povijest ruralne Francuske (Histoire de la France rurale, I–IV, 1975–77., s Armandom Wallonom), Povijest privatnog života (Histoire de la vie privée, I–V, 1985–87., s Philippeom Arièsom) i Povijest žena na Zapadu (Storia delle donne in Occidente, I–V, 1990–92., s Michelle Perrot). Dobitnik odličja komandira Legije časti, bio je član Akademije natpisâ i književnosti (od 1974) i Francuske akademije (od 1987).
