Drniš, grad u Dalmatinskoj zagori, 47 km sjeveroistočno od Šibenika i 24 km južno od Knina; 2752 st. (2021). Leži na 304 m apsolutne visine, u zapadnome dijelu Petrova polja (Drniška vrata), uz rijeku Čikolu i željezničku prugu Split–Knin–Zagreb. Muzej drniške krajine (osnovan 1971); radiopostaja. U doba osmanske vladavine podignute su mnoge građevine (višekutna tvrđava te džamija, barokizacijom pretvorena u crkvu sv. Ante). Na javnim su površinama djela Ivana Meštrovića (Vrelo života, Orač, Majka rodilja), koji je pokopan u obližnjemu mauzoleju u Otavicama. Građevinska (vapno, kamen, beton), metalna (strojevi, alati) industrija, preradba plastičnih masa (plinske i vodovodne cijevi); tvornica aluminijskih folija; vinarija; u blizini ležišta bentonita, boksita i ugljena. – Tragovi naselja iz prapovijesna doba. Prvi se put spominje u vrelima pod današnjim imenom 1494. Kao naselje postojao i prije osmanskog osvajanja toga dijela Dalmacije (1522). Od 1528. imao status nahije; bio je sjedište naiba, zamjenika skradinskoga kadije. Grad je bio utvrđen i pojačan vojnom posadom, kojom je zapovijedao upravitelj tvrđave (dizdar). Za mletačko-turskih ratova bio je važna osmanska strateška utvrda; u mirnim razdobljima prometno trgovačko raskrižje prema dalmatinskim priobalnim gradovima. U Kandijskome ratu (1645–69) zauzela ga je i razorila (1648) mletačka vojska pod zapovjedništvom generala Leonarda Foscola. Mlečani su ga napokon osvojili početkom Morejskoga rata (1683). U XIX. st. razvijao se kao trgovačko središte na raskrižju putova prema Ravnim kotarima i obalnomu području. Početkom Domovinskog rata 1991. Drniš su okupirale srpske snage, a hrvatsko je stanovništvo prognano. Oslobođen je u kolovozu 1995.
