Dominis, Markantun de (Marko Antun, Marko Antonije), hrvatski teolog, znanstvenik i nadbiskup (Rab, 1560 – Rim, 8. IX. 1624). Potekao iz ugledne plemićke obitelji. Gimnaziju polazio kod isusovaca u Loretu; ušao u isusovački red u Novellari (1579). U Padovi učio filozofiju, predavao matematiku i studirao teologiju (1585–92). Profesor matematike, retorike i filozofije u Brescii (1592–95). God. 1597. izabran za senjskoga biskupa, u doba burnih događaja s uskocima; napustio Senj i 1602. postao splitskim nadbiskupom. U Splitu se sukobio s kaptolom i mjesnim plemstvom, a osobito s Rimom zbog priklanjanja Veneciji u njezinu sporu s papom; 1616. odrekao se nadbiskupske stolice i otišao u Veneciju, a uskoro u London, gdje je stekao naklonost kralja Jakova I. Na Cambridgeu je dobio doktorat iz teologije, a od kralja titulu »Master of Savoy« i titulu windsorskog dekana. Za boravka u Engleskoj objavio je glavno djelo O crkvenoj državi (De republica ecclesiastica, 1617–22), manje proturimske spise Rimsko papinstvo (Papatus Romanus, 1617) te djelo Paola Sarpija Povijest Tridentskoga koncila (Istoria del Concilio Tridentino, 1619). Neispunjene nade o zbližavanju Anglikanske crkve s Rimom i dolazak na papinsko prijestolje njemu sklonoga Grgura XV. nagnalo je Dominisa da se 1622. vrati u Rim. Opozvao je svoje ideje u objavljenim djelima i dobio papin oprost, potom je objavio spis Odluka o povratku iz Engleske (Sui reditus ex Anglia consilium…, 1623). Međutim, papa Urban VIII. naredio je nastavak istrage protiv Dominisa, dao ga 1624. zatvoriti u Anđeosku tvrđavu, gdje je uskoro obolio i naglo umro. Posmrtno je proglašen krivim; njegovo tijelo, slika i knjige javno su spaljeni na rimskom trgu Campo di Fiori (1624).
Kao teolog bio je napadan jednako s katoličke i protestantske strane. Njegova kritika Crkve usmjerena je osobito protiv papinskoga primata, svjetovne vlasti i crkvene politike kao osnovne zapreke sjedinjenju svih kršćanskih crkava i uspostavljanju mira u Europi. Zahtijevao je povratak Crkve idealima prvotnoga kršćanstva. Mnoge njegove reformatorske teološke ideje imaju trajnu vrijednost.
Kao filozof ostao je u tradiciji peripatetičke prirodne filozofije, ali u samostalnim istraživanjima ne rabi teologijsku metodu, kako su to činili sljedbenici skolastičkog aristotelizma namećući uzor vjernosti doktrinarnoj ortodoksnosti i u prirodofilozofijskim istraživanjima. Kombinirajući spekulativno-ontologijsku metodu, eksperiment i matematičko-kvantitativnu analizu u istraživanjima, podupirao je duh otpora protiv autoriteta u znanosti.
Objavio je dva spisa iz prirodnih znanosti: O zrakama vida i svjetlosti u prozirnom staklu i dugi (De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, 1611), gdje je iznosio teoretska objašnjenja leće, dalekozora i duge, zbog čega su ga hvalili Newton, Goethe i dr., te Eurip ili rasprave o pritjecanju i ponovnom otjecanju mora (Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia, 1624), o nastanku plime i oseke.
