Dobrila, Juraj, biskup i hrvatski narodni preporoditelj (Veli Ježenj, Pazin, 16. IV. 1812 – Trst, 13. I. 1882). Studij filozofije (1832–34) i teologije (1834–38) pohađao je u Gorici (Gorizia), a za svećenika bio zaređen 1837. Od 1839. studirao teologiju na bečkom Augustineumu, gdje je doktorirao 1842. U Trstu je bio kapelan i (njemački) propovjednik, kateheta i ravnatelj djevojačke škole, ravnatelj i profesor bogoslovije, župnik i kanonik. Za porečko-puljskoga biskupa postavljen je 1857., a za tršćansko-koparskoga 1875. Već za školovanja u Karlovcu i Gorici Dobrila je prihvatio temeljne ideje hrvatskog narodnog preporoda. Politički se prvi put javno izjasnio 1848. postavši članom Slavjanskoga društva u Trstu. Prijateljstvo s J. J. Strossmayerom bitno je utjecalo na njegovo prihvaćanje južnoslavenske ideje koju je, zajedno s D. Vitezićem, širio u Istri i na Kvarnerskom otočju. Prvi je u Istri sustavno obrazovao i odgajao mladu inteligenciju u hrvatskom duhu, pripremajući je za konfrontaciju s talijanaško-talijanskim vladajućim slojem. Ne zanemarujući interese siromašnoga talijanskog puka, predvodio je borbu Hrvata i Slovenaca, ugrožene većine stanovnika Istre, protiv politike denacionalizacije, a za temeljna politička, gospodarska, kulturna i prosvjetna prava. Financijska sredstva koja su mu stajala na raspolaganju usmjeravao je na stvaranje temelja narodnjačkomu pokretu. Pojava njegova molitvenika Otče, budi volja Tvoja (1854) kao i njegov prvi biskupski govor i poslanica na hrvatskom jeziku (1858) imali su snažan politički i mobilizacijski značaj. Odsudno je utjecao i na pojavu prve istarske periodike, kalendara Istran (Ljubljana, 1869) i lista Naša sloga (Trst, 1870), a poticao je i pomagao mnoge kulturne, prosvjetne i gospodarske djelatnosti, napose od kraja 1860-ih. Bio je virilni član istarskoga Pokrajinskoga sabora u Poreču od njegova osnutka 1861. do kraja života, no zbog nemogućih uvjeta za legalni rad Sabora od 1867. prestao je dolaziti na sjednice. Od 1861. do 1873. bio je i zastupnik u bečkome Carevinskom vijeću. Na I. vatikanskom koncilu (1869–79) podupirao je Strossmayera u njegovim nastojanjima protiv prihvaćanja dogme o papinoj nepogrješivosti u pitanjima vjere i morala. Objavio je više članaka (uglavnom anonimno, u listu Naša sloga) i poslanica, u kojima je doticao mnoga politička pitanja. Posmrtno mu je tiskan drugi molitvenik Mladi Bogoljub (1889); rukopis njegove Povijesti Prvoga vatikanskog sabora nije se sačuvao, kao ni golema korespondencija.
