Devčić, Natko, hrvatski skladatelj, glazbeni pedagog i glazbeni pisac (Glina, 30. VI. 1914 – Zagreb, 4. IX. 1997). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao 1937. glasovir (A. Geiger-Eichhorn) a dvije godine poslije kompoziciju (F. Dugan). Usavršavao se iz klavira kod S. Stančića, iz kompozicije kod J. Marxa u Beču, a studijski je boravio i u Parizu, Darmstadtu i u SAD-u. Od 1947. do 1980. predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1992. redoviti član HAZU. Laureat mnogobrojnih nagrada i priznanja; dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1982). Javno umjetničko djelovanje kao pijanist i skladatelj započeo je uoči II. svjetskog rata. Godine 1942. uhićen je zbog pomaganja pokretu otpora, a od 1943. bio je u partizanima. Prvi pravi skladateljski uspjeh bila mu je Istarska suita (1948), u kojoj se nadovezuje na tradiciju ideologije nacionalnog smjera. Folklor je kao izvor nadahnuća ostao stanovita konstanta u Devčićevu opusu, npr. u operi Labinska vještica (1957), ali i poslije, ponajprije po funkciji malih intervala koji su, po njegovu mišljenju, osnovni strukturni sadržaj folklorne građe. Nerijetko je i njegovo uranjanje u arhaičnu zvukovnost nelokaliziranih folklornih izvora na temelju zvučnosti pjesničkog predloška (kantata Ševa, 1960). Potkraj 1960-ih Devčić sve ornije počinje istraživati neke novije prakse skladanja. Tako se okušava u elektroničkoj glazbi (Columbia 68 iz 1968), u eksperimentalnom tretiranju vokalnosti (npr. u Vokalima I iz 1968., u Vokalima II i u Igri riječi I iz 1969. i u Igri riječi II iz 1974), u novoj artikulaciji na konvencionalnim glazbalima (npr. u Mikrosuiti iz 1965. za klavir, u Structures transparentes iz 1967. i u Structures volantes iz 1971. za harfu, u Micro-tune iz 1971. za violu, u Res sonora iz 1972. za orgulje) te u specifično tretiranome orkestralnom zvuku (Non nova iz 1972., Panta rei iz 1973., Entre nous iz 1975). Autor je udžbenika pod naslovom Harmonija (1975., 1993²).
