Dea Dia [de'a di:'a] (latinski: vedra božica, nebeska božica), staroitalska božica plodnosti zemlje koja, dajući vedro vrijeme, omogućuje rast usjeva. Pripada krugu indoeuropskih božanstava vedroga neba, poput Jupitera, a štovala se triju posljednjih dana u svibnju u svetkovini koju su priređivala Arvalska braća. Sjedište kulta nalazilo se na granici staroga rimskoga državnog teritorija (ager Romanus antiquus), u božičinu svetom gaju, kraj petoga miljokaza od Rima na Via Campana, uz desnu obalu Tibera. Isprva se radilo o jednom od više privatnih obrednih saveza rimskih obitelji, koji je služio za zazivanje blagoslova za vlastite njive, ali je početkom carskoga doba, usponom ugleda Arvalskoga bratstva, kult postao javan (lat. sacrum publicum). Međutim, svetkovina nikada nije postala dio službenoga državnog kalendara (dies nefasti), a božičino ime se ne spominje nigdje u rimskoj književnosti. Katkad se poistovjećivala s Cererom.
