Bunić, Jakov (Iacobus Bonus Epidaurius Dalmata, Bonus Racusaeus, de Bona), hrvatski latinistički pjesnik (Dubrovnik, 23. II. 1469 – Dubrovnik, 18. V. 1534). Studirao je u Italiji, vjerojatno u Padovi i Bologni. Od 1493. obavljao mnoge javne službe u Dubrovačkoj Republici; bio je više puta knez Republike, član diplomatskih misija, odvjetnik imovine, knez Stona i Šipana, državni procjenjivač vrijednosti robe. Bavio se i trgovinom.
Mladenačko je Bunićevo djelo epilij Otmica Kerbera (De raptu Cerberi, oko 1490). To je najstarija epska pjesma hrvatske književnosti. Uključio se u tradiciju zapadnoeuropske alegorijske epike: Herkul-pobjednik nad podzemljem potkraj pjesme otkriva se kao figura Christi. Bunićev stil obilježen je impozantnim poznavanjem antičke mitologije te interesom za antičke prirodnoznanstvene spoznaje. Ep Kristov život i djela (De vita et gestis Christi, 1526) u 16 pjevanja poetizira građu četiriju evanđeljâ (najčešće Matejeva, najrjeđe Markova). Kompozicija je prožeta katoličkom simbolikom. Djelo je tiskano s dopuštenjem pape Klementa VII.; prvi je ep s protureformacijskom tendencijom, ali i plod humanističke težnje za estetiziranjem »prozaičnoga« evanđeoskog naučavanja. Pojedina su jezična rješenja Marulićeve Davidijade odjeci Bunićeva epilija, a vjerojatno je utjecao i na latinista D. Benešu (Kristova smrt) te J. Palmotića (Život i djelo Isukrstovo). Bunićevo zbirno izdanje iz 1526. sadržava, uz epove, dvadesetak njegovih kraćih pjesama i pisama te tuđe tekstove u slavu autora i njegova književnog rada. Kao Bunićevi hvalitelji ondje se pojavljuju latinisti I. Gučetić i I. Polikarp Severitan te talijanski humanist Filippo Beroaldo. Bunićevu smrt ožalio je u biografskoj pjesmi-tužaljci D. Beneša.
