Bonacci [bona'či], Ognjen, hrvatski hidrolog (Bugojno, BIH, 24. VII. 1942). Diplomirao je 1965. te doktorirao 1976. na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Direkciji za Savu (1965–68. i 1974–76) u Slavonskom Brodu i Zagrebu, u Republičkom hidrometeorološkom zavodu Hrvatske (1969–74) u Zagrebu, te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu od 1976. do umirovljenja 2012 (od 1986. kao redoviti profesor); 2013. izabran je u zvanje profesor emeritus. Bio je jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik Hrvatskoga hidrološkog društva (1993–2000) te predsjednik (2004–06) Ureda UNESCO-ova Međunarodnoga hidrološkog programa (engl. International Hydrological Programme, akronim IHP).
Bavi se hidrometrijom, riječnom hidrologijom, oborinama u hidrološkom ciklusu, upravljanjem vodnim resursima, upravljanjem prekograničnim vodnim resursima, pravnim aspektima vodnih resursa, inženjerskom hidrologijom, ekohidrologijom a napose hidrologijom krša. Jedan od najutjecajnijih hrvatskih znanstvenika u svjetskim razmjerima, autor je knjiga Hidrologija krša (Karst Hydrology, 1987), Oborine glavna ulazna veličina u hidrološki ciklus (1994), Ekohidrologija vodnih resursa i otvorenih vodotoka (2003), Krš bez granica (koautor, 2008), Prostorna interpolacija oborina: slučaj slijeva rijeke Cetine (Spatial Interpolation of Precipitation: Case of the Cetina River Catchment, 2010., koautor Igor Ljubenkov), Okolišno prihvatljivo upravljanje vodotocima (2019., koautorica Emina Hadžić).
Za znanstveno djelo u području hidrologije krša dobio je Nagradu za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1988), a za doprinos razvoju hidrologije krša, uvođenje ekohidrologije u hrvatsku znanstvenu sredinu te kreiranje sustava obrane Zagreba od poplave brdskim vodama Medvednice Državnu nagradu za znanost za životno djelo (2010).