Bollé [bole'], Herman, hrvatski arhitekt njemačkoga podrijetla (Köln, 18. X. 1845 – Zagreb, 17. IV. 1926). Nakon završene graditeljske obrtne škole (1864–67), radio u ateljeu H. Wiethasea u Kölnu, a od 1872. za F. von Schmidta u Beču, te studirao arhitekturu na bečkoj Akademiji. Za boravka u Italiji (1875/76) upoznao je biskupa J. J. Strossmayera i I. Kršnjavoga te 1876. preuzeo gradnju đakovačke katedrale i nadzor restauracije zagrebačke crkve sv. Marka po Schmidtovim planovima. Zbog intenzivne arhitektonske djelatnosti koju je započeo u Hrvatskoj, 1878. nastanjuje se u Zagrebu. Po uzoru na gotičke ili renesansne oblike ili reminiscencijama na pučko graditeljstvo, izgradio je Bollé u Hrvatskoj više objekata pa se smatra jednim od najplodnijih i najuglednijih hrvatskih arhitekata (izdvajaju se gimnazija u Osijeku, od 1880; Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu, 1882–84; Evangelička crkva i općina, 1882–87; zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole, 1882–92; kompleks Mirogoja, 1883–1914 – sve u Zagrebu); u romantičnom duhu idealiziranja stila obnavlja i restaurira hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878–83), katedralu i nadbiskupski dvor (1880–1905) te više kaptolskih kurija (nakon 1880) u Zagrebu. Po njegovim nacrtima izvedeni su detalji zagrebačke urbane opreme: meteorološki stup (1884) i vodoskok na Zrinjevcu (1891–93), ograda i portal Botaničkog vrta, ograda zgrade Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10 (1894). Sudjelovao je u svim važnim pitanjima urbanističkog života: oblikovanja Zagreba, ostvario brojne projekte na području primijenjenih umjetnosti od namještaja do vitraja, nakita i posuđa. Jedan je od osnivača Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole (1882; 1892. u njezinu okviru osniva i Graditeljsku školu), koju vodi do umirovljenja 1914. Odgojio je naraštaje vrsnih obrtnika koji su Zagrebu osigurali glas važnog središta dekorativnih umjetnosti. S učenicima i nastavnicima sudjelovao je na velikim izložbama u svijetu (Trst, 1882; Budimpešta, 1885. i 1886; Pariz, 1900).
